Republika Hrvatska odgovara za štetu od eksplozije mine na području lovišta za koje je dala koncesiju, zbog toga što je propustila ukloniti mine ili zbog propuštanja postavljanja upozorenja.
"U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog povreda pretrpljenih uslijed eksplozije mine 13. studenoga 1999. u lovu organiziranom u šumi B. kod S. H. u lovištu u vlasništvu Republike Hrvatske. Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da postoji odgovornost tuženice Republike Hrvatske za predmetnu štetu pozivom na odredbe čl. 69. Ustava Republike Hrvatske i čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO). Prije svega treba reći da u smislu odredbe čl. 69. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj svatko ima pravo na zdrav život, a država osigurava pravo građana na zdrav okoliš, postoji dužnost države da u okviru svojih ovlasti osobitu skrb posveti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Ljudski okoliš može biti zagađen i eksplozivnim napravama. Kad se navedena odredba Ustava Republike Hrvatske poveže s odredbama Zakona o razminiranju ("Narodne novine", broj 19/96, 86/96 i 64/00) tada jasno proizlazi da je država – tuženica Republika Hrvatska bila dužna nakon prestanka neprijateljstava u Domovinskom ratu (od 1991. do 1996.) u razumnom roku osigurati da sva područja za koja postoji sumnja da su minirana obilježi na odgovarajući način i osigura daljnje postupanje po odredbama navedenog zakona. U konkretnom slučaju I-tuženica to nije učinila, već je čak štoviše bez potrebne provjere sklopila ugovor o koncesiji prava lova za predmetno područje s II-tuženicom, pa je riječ o propustu I-tuženice u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi koji se ogleda u pomanjkanju upozorenja čija je posljedica slobodno kretanje ljudi u području koje nije bilo sigurno. Zbog toga neosnovano revidentica prigovara da nema njenog propusta, a između tog propusta i nastale štete postoji uzročna veza, jer nastala štetna posljedica je upravo posljedica navedenog propusta – tužitelj se kretao područjem lovišta opravdano smatrajući područje lovišta sigurnim iako zbog propusta tužiteljice to nije bilo. Odgovornost I-tuženice za štetu zbog tog propusta se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 158. ZOO. Pri tome činjenica što je I-tuženica sklopila ugovor o koncesiji prava lova s II-tuženicom ne oslobađa I-tuženicu od te odgovornosti. Naprotiv, upravo omogućavanje lova na neprovjerenom ili nedovoljno provjerenom području u smislu odredaba Zakona o razminiranju samo daje tom propustu veću težinu. Zbog toga nisu osnovani prigovori revidentice u kojima se poziva na odredbe Zakona o lovu i sklapanje ugovora o koncesiji."
VSRH, Rev-773/2007-2 od 13. studenog 2007. godine.