Postoji isključiva odštetna odgovornost vlasnika željezne ograde na koju se oštećenik naslonio i pao u provaliju jer se ograda srušila budući da nije bila održavana i pravilno učvršćena.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete vezano za nezgodu koja se dogodila 18. veljače 1995. oko 13,00 sati u Opatiji a kada je tužitelj naslonivši se na uličnu ogradu kuće prednika 1.tužene i 2.tužene pao u dubinu od 4-5 m, nakon što se ograda srušila. U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno pitanje suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja kao što je i sporna visina pripadajuće mu naknade nematerijalne štete.
Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova a iz kojih proizlazi da je do rušenja ograde na koju se tužitelj samo naslonio došlo iz razloga što ograda nije bila održavana i pravilno učvršćena (R. J. ju je micao radi dovoza materijala), a radilo se o ogradi koja uz ostalo ima funkciju da zaštiti prolaznike od pada u dubinu, te činjenicu da naslanjanje prolaznika na željeznu ogradu nije neuobičajeno postupanje, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da u postupanju tužitelja nije bilo propusta ili djelovanja koja su doprinijeli nastanku ove nezgode i koji bi se mogli pripisati tužitelju kao njegova suodgovornost nastanku nezgode. Odnosno pravilno su sudovi ocijenili da se radi o isključivo propustu prednika 1.tužene i 2.tužene u održavanju ograde u ispravnom stanju, a bez kojeg ne bi došlo do nezgode, te njihova odgovornost utemeljena na odredbi čl. 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje ZOO). Stoga neosnovano 1.tužena i 2.tužena i dalje ustraju u prigovoru suodgovornosti.
VSRH, Revx-137/2009-2 od 8. travnja 2009. godine.