Saznanje za osobu koja je štetu počinila podrazumijeva saznanje za osobu koja je odgovorna za štetu.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu materijalne štete koja joj je nanesena time što je u videoteku u K., 4. rujna 1991. od strane nepoznate osobe ili više njih ubačena ručna bomba koja je eksplodirala. Tužiteljica tijekom postupka, a to ponavlja i u reviziji, navodi da je eksplozivnu napravu u poslovni prostor ubacila osoba koja je bila obučena u uniformu Hrvatske vojske. Iz toga izvodi zaključak da je štetu počinio pripadnik hrvatskih oružanih snaga i na toj činjenici u suštini temelji odgovornost tužene za štetu.
U postupku je utvrđeno da je do štetnog događaja došlo na način kako ga je tužiteljica opisala te da je Policijska uprava Karlovačka 9. rujna 1991. podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da nije dokazano da je šteta učinjena od strane pripadnika Hrvatske Vojske te je naveo detaljne razloge zbog kojih nije poklonio vjeru dijelu iskaza svjedoka V. H. (sina vlasnice kuće u kojoj se nalazi poslovni prostor tužiteljice), tj. da je osoba koja je ubacila bombu imala na desnoj ruci oznaku Hrvatske Vojske.
U konkretnom slučaju nije sporno da je šteta nastala kao posljedica štetnog događaja od 4. rujna 1991., a da je tužba podnesena 23. veljače 1995. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91.i 3/94. – dalje: ZOO), koji je tada bio na snazi i koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine broj 35/05. i 41/08). Prema toj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila. Doznati za štetu znači u smislu te zakonske odredbe doznati za opseg i visinu štete, a saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna. Tužiteljica je doznala za štetu odmah nakon što je ona učinjena (4. rujna 1991.) i za osobu koja je za štetu odgovorna (protiv koje može podići tužbu), a to je u konkretnom slučaju Republika Hrvatska protiv koje je tužba i podnesena, pri čemu treba reći da je za štetu nastalu uslijed terorističkih akata Republika Hrvatska bila odgovarala i u smislu ranije važeće odredbe čl. 180. ZOO.
Zastarni rok od tri godine istekao je prije podnošenja tužbe, jer po oba navedena zakona (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija) vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja zastare računa se u zakonom određeni rok za zastaru. U konkretnom slučaju vrijeme zastare (rok od tri godine) isteklo je prije zaustavljanja zastare, a ono se prema tim zakonima računa. Pritom treba reći da se prema odredbi čl. 8. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske na štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija nadoknađuje na teritoriju cijele RH u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi.
VSRH, Rev-1305/2007-2 od 28 veljače 2008.