Dvorište zgrade, u kojoj stanuju oštećeni i osiguranik, i u kojem se zbio štetni događaj, ne predstavlja javni put ili neku drugu površinu po kojoj se odvija promet motornim vozilima, pa stoga osiguratelj motornog vozila ne odgovara za štetu koja je nastala od tog osiguranog vozila.
Među strankama nije sporno da je dana 16. travnja 2005. godine A. T. upravljajući svojim osobnim automobilom, koji je osiguran kod tuženika, u dvorištu u kojem stanuju i tužiteljica i osiguranik tuženika, te da kada je otpočeo vožnju s vozilom unatrag, vozilom je zahvatio malodobnu tužiteljicu, koja je u to vrijeme bila stara 4 godine i koja je tom prilikom zadobila tjelesne ozljede.
Za štetu nastalu od opasne stvari, a što je i automobil, odgovara imatelj, odnosno vlasnik stvari, što je u ovom konkretnom slučaju otac tužiteljice A. T., a uz njega i u granicama njegove odgovornosti i osiguratelj, kod koje se vlasnik automobila osigurao od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama upotrebom tog vozila.
Odredbom čl. 82. Zakona o osiguranju (NN br. 46/97, 116/99, i 11/02), koji zakon je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja i oštećenja stvari.
Odredbom čl. 83. st. 1. citiranog Zakona propisano je da motorna i priključna vozila u smislu ovog Zakona jesu sva vozila na motorni pogon koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obvezi registracije po propisima o cestovnom prometu.
Budući da je u ovom predmetu nesporno da se štetni događaj nije dogodio ni na javnom putu, ni na nekoj drugoj površini na kojoj se odvija promet, već u dvorištu, dakle šteta koju je prouzročio osigurani automobil, a koji je osiguran kod tuženika, je šteta nastala izvan prometnice i za tu štetu ne odgovara osiguratelj automobila, a sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o osiguranju.
Stoga osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio tuženiku da joj isplati iznos od 29.975,00 kn.
Pravilnom primjenom materijalnog prava treba zaključiti da predmetna šteta nije nastala uporabom motornog vozila u smislu odredaba naprijed citiranog Zakona o osiguranju, te da za nju ne odgovara tuženik, pa je valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti."
Žs u Bjelovaru, Gž-2383/2008-2 od 12. veljače 2009. godine.