Oštećeniku pripada pravo na izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti obavljanja posljoprivrednih poslova kao dopunske djelatnosti neovisno o tome što je bio i u radnom odnosu.
Predmet spora u sadašnjem stadiju postupka je tužbeni zahtjev II-tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja poslova u poljoprivredi od 1. rujna 1987. pa nadalje.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno slijedeće činjenično stanje:
Utvrđeno je da je II-tužitelj sin I-tužiteljice ozlijeđen u prometnoj nesreći 6. listopada 1980. u mjestu N. na otoku P., jer ga je udario osobni automobil marke Fiat 131, reg. oz. … u vlasništvu I. J. osiguranika I-tuženika, a kojim je upravljao II-tuženik, ne obrativši pozornost na II-tužitelja koji se nalazio pored kolnika, pa kada je ovaj počeo prelaziti cestu u namjeri da uđe u autobus, usprkos poduzetom kočenju, udario je II-tužitelja prednjim dijelom vozila. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda koji smatra da II-tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja, drugostupanjski je sud zaključio da je II-tužitelj prelaženjem preko ceste na mjestu kojem se približavao automobil kojim je upravljao II-tuženik, doprinio štetnom događaju u 10% dijela.
II-tužitelj je u vrijeme štetnog događaja bio u dobi od 7 godina. Zbog posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju tužiteljevo zdravlje narušeno je u tolikoj mjeri da ne može obavljati poljoprivrednu djelatnost koju bi po redovnom tijeku stvari obavljao da nije bio ozlijeđen, u obiteljskom gospodarstvu.
Tužitelj bi već u dobi od 7 godina mogao raditi u obiteljskom gospodarstvu sa 3% uloženih radnih sati na određenim poslovima, a u narednim godinama postotak uloženih radnih sati i vrsta poslova bi se povećali i proširivali, da bi u dobi od 15 i 16 godina njegov udio u fondu sati za rad u obiteljskom gospodarstvu iznosio 40%.
Tužitelj bi po redovnom tijeku stvari sa navršenih 16 godina stekao pravo na upravljanje traktorom i radnim strojevima za obradu zemlje. Tužitelj bi od 17 ili 18 godine zbog karaktera posla u poljoprivrednoj proizvodnji ulagao 60% radnih sati i mogao obavljati sve poslove.
Uzevši u obzir mogući dohodak tužiteljevog gospodarstva s obzirom na veličinu posjeda i broj članova domaćinstva, prema provedenom vještačenju, te doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja (10%) drugostupanjski je sud obvezao tuženike da solidarno tužitelju naknade štetu zbog izgubljene zarade u godišnjim iznosima od rujna 1989., pa nadalje, te da mu od 1. siječnja 2009. plaćaju rentu u iznosu od 21.223,20 kn godišnje – sa zateznim kamatama, a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
Prema odredbi čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu: ZOO) tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, - a prema odredbi st. 2. toga članka – ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništena ili smanjena, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. I-tuženik u predmetnom slučaju kao osiguratelj temeljem automobilskog osiguranja odgovara u granicama odgovornosti svoga štetnika – vlasnika predmetnog automobila.
Nije odlučno za rješenje predmetnog spora što je tužitelj u radnom odnosu kao zaštitar, jer bi se on poljoprivrednim poslovima u svom gospodarstvu bavio kao dopunskom djelatnošću.
VSRH, Revx-291/2009-2 od 19. studenog 2009. godine.