Time što je priznao da je došlo do nastanka štetnog događaja, ali je osporio svoju odgovornost za štetu, dužnik nije priznao dug.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih boli zbog smrti sina, supruga, oca i brata te naknade troškova crnine zbog smrti pok. S. M. koji je smrtno stradao 23. lipnja 1992.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je prednik tužitelja pok. S. M. smrtno stradao 23. lipnja 1992. u L. u policijskoj akciji kao pripadnik PU Brodsko-posavske Slavonski Brod. Utvrđeno je da se vodio kazneni postupak protiv zapovjednika koji je provodio policijsku akciju (M. C.) i osoba koje su sudjelovale u štetnom događaju (M. M.). Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. K-3/99 od 3. veljače 2000. protiv M. C. kazneni postupak je pravomoćno obustavljen, a presudom istog suda posl. br. K-3/99 od 7. ožujka 2000. optuženi M. M. oslobođen je od optužbe da je sudjelovao u štetnom događaju podmetanja eksploziva pod kuću vlasništva D. A.. Po prigovoru zastare tuženice sudovi su utvrdili da su tužiteljima u vrijeme štetnog događaja bili poznati podaci o osobi štetnika odnosno osobi odgovornoj za štetu tuženici te svi podaci potrebni za poduzimanje odgovarajuće radnje radi ostvarenja zahtjeva za naknadu štete.
Slijedom toga pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da zastarni rok za naknadu štete počinje teći od saznanja za štetu odnosno za smrt prednika tužitelja - pok. S. M. i osobu koja je štetu učinila odnosno koja odgovara za tu osobu – tuženicu (čija je odgovornost propisana Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata - NN 117/03).
Prema čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.
Obzirom na navedeno da je prednik tužitelja smrtno stradao u štetnom događaju 23. lipnja 1992. a tužba podnijeta 25. rujna 1995., imajući na umu čl. 376. st. 1. u vezi čl. 361. ZOO pravilno su sudovi ocijenili da je utuženo potraživanje zastarjelo, budući je tužiteljima protekao subjektivni rok od tri godine za potraživanje predmetne naknade štete.
Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tuženica priznala da je došlo do nastanka predmetnog štetnog događaja, ali da iz tijeka cijelog postupka proizlazi da je osporila svoju odgovornost za štetu iz tog štetnog događaja. Slijedom toga, tuženica nije priznala dug, niti je došlo do prekida zastare utuženog (čl. 387. st. 1. ZOO).
VSRH, Revx-113/2008-2 od 17. ožujka 2010. godine.