U travnju 2012. Europska svemirska agencija izgubila je kontakt sa satelitom Envisat za praćenje stanja na Zemlji, čime je isti stavljen izvan funkcije. Envisat će ostati u Zemljinoj orbiti otprilike još 150 godina, nakon čega će izgorjeti prilikom ulaska u atmosferu. Ako bi se golemi, "utihnuli“ satelit od osam tona sudario s nekim drugim objektom u svemiru i razlomio u komade, nastali otpad mogao bi značajno povećati već prilično ozbiljnu prijetnju satelitima koji još uvijek funkcioniraju, navodi se u priopćenju.
Najnovije izvješće kompanije Allianz Global Corporate & Specialty (AGCS), pod nazivom Space Risks: A new generation of challenges (Svemirski rizici: nova generacija izazova), razmatra značajne rizike koje milijuni komada raznog otpada u Zemljinoj orbiti predstavljaju za satelite i svemirske misije, te naglašava kako je potreba za uklanjanjem spomenutog otpada postala nužna. U izvješću se također ističe središnja uloga osiguravateljske industrije u omogućavanju one svemirske.
U orbiti je više od 35 milijuna objekata
Gotovo 800 satelita koji trenutno kruže oko Zemljine atmosfere pruža razne geografske podatke, informacije o vremenu i telekomunikacijske usluge. I svi oni su pod neprestanim udarom svemirskog otpada. Procjenjuje se kako je dosad katalogizirano 16.000 objekata većih od 10 cm. Međutim, pretpostavljeni broj nekatalogiziranih objekata značajno je veći. Prema postojećim procjenama, trenutno postoji oko 300.000 malih objekata veličine između 1 i 10 cm, te čak 35 milijuna objekata koji su manji od 1 cm. Ti objekti kreću se iznimno velikim brzinama od 10 km po sekundi, što je više od deset puta brže od brzine metka. Pri takvim brzinama čak i najmanji djelići mogu imati razoran učinak. Tako, primjerice, mogu probiti površinu satelita i znatno oštetiti elektroniku te, u najgorem mogućem slučaju, uzrokovati njegov potpuni gubitak.
Na koji se način sateliti mogu bolje zaštititi? Kako bi se izbjegli sudari ili umanjila šteta od sudara, mogu se pokrenuti manevri za izbjegavanje, iako je vrlo teško pouzdano i na vrijeme predvidjeti putanje većih objekata. Osim toga, višeslojni izolacijski štitovi ili sustavi za apsorpciju udaraca mogu ograničiti štetu pri manjim sudarima, ističe se u priopćenju.
Deorbitiranje nije dovoljno
Osim na zaštiti satelita, svemirske agencije i druga nadležna tijela te znanstvenici marljivo rade na smanjenju sveukupnog zagušenja svemirskim otpadom. Danas su satelitski operatori obvezni izvršiti deorbitiranje satelita unutar 25 godina od kraja njihove misije, no tek najnovija generacija satelita omogućuje takvo što. Jedna od tehnika deorbitiranja jest uništavanje satelita navođenjem iste u gornje slojeve Zemljine atmosfere. Veći dio strukture pritom će izgorjeti, i to zbog otpora i topline koju ista proizvodi prolaskom kroz spomenute slojeve. Preostali, neizgorjeli dijelovi past će u nenaseljene dijelove svijeta ili u more.
"Međutim, sustavno deorbitiranje novih satelita nakon što im istekne vijek trajanja neće biti dovoljno,“ ističe Colliot. Stručnjaci smatraju kako bi se svake godine dodatno trebalo uništiti deset većih objekata kako bi se količina svemirskog otpada svela na stabilnu i održivu razinu.
Nove tehnologije za uništavanje ili uklanjanje svemirskog otpada bude nadu. Primjerice, laserski alati koji uništavaju veće objekte ili svemirski kabeli mogli bi omogućiti kontrolirano deorbitiranje cijelih sustava. "Postoji niz uzbudljivih koncepata za aktivno uklanjanje otpada,“ priznao je Colliot. "Međutim, zbog visokih troškova i određenih tehnoloških ograničenja do sada još nismo svjedočili pravom napretku.“
Većina komercijalnih satelita je osigurana
Kako bi što ekonomičnije izvršili svoje misije, otprilike četvrtina svih satelita u Zemljinoj orbiti je osigurana od fizičke štete i prestanka rada. Većina osiguranih satelita vlasništvo su pružatelja komercijalnih telekomunikacijskih usluga. Ti sateliti funkcioniraju u tzv. geostacionarnoj orbiti, na visini od 36.000 km iznad ekvatora, i to najviše 15 godina, a prilikom lansiranja vrijede do 200 milijuna američkih dolara svaki. Većina ostalih satelita koristi se za praćenje stanja na Zemlji, a njima upravljaju vlade raznih zemalja po načelu samoosiguranja. Vrijednost jednog takvog satelita iznosi oko 40 milijuna dolara, a obično rade do pet godina u niskim orbitama, na visinama između 300 i 2.000 km, stoji u priopćenju.