Kad je ocijenjeno da u vrijeme sklapanja sporazuma nije postojao nesporazum između ugovornih strana, jer je prijedlog sporazuma o visini štete prethodno dostavljen tužitelju, tužitelj je mogao prijedlog proučiti jer je u vrijeme potpisivanja sporazuma bio je poslovno sposoban, te je sporazum vlastoručno potpisao i primio isplatu na temelju sporazuma.
Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj u prometnoj nezgodi od 6. svibnja 2001., u kojoj je sudjelovao kao suputnik u osobnom automobilu …, koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, zadobio teške tjelesne ozljede, da je tužitelj 11. ožujka 2003. s tuženikom sklopio zaključni sporazum o visini štete (dalje: sporazum) na temelju kojeg mu je tuženik isplatio iznos od 70.000,00 kuna, da je tužitelju prijedlog predmetnog sporazuma bio ranije dostavljen, da je tužitelj mogao proučiti prijedlog sporazuma, da je u vrijeme potpisivanja sporazuma tužitelj bio potpuno poslovno sposoban, da je sporazum vlastoručno potpisao i na temelju sporazuma primio isplatu naknade štete od tuženika za štetu koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete kao neosnovan. Sudovi su ocijenili da sporazum od 11. ožujka 2003., na osnovu kojeg je tuženik tužitelju isplatio štetu u iznosu od 70.000,00 kuna, nije ništav pravni posao jer u vrijeme sklapanja tog sporazuma nije postojao nesporazum između tužitelja i tuženika u smislu odredbe čl. 63. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a tužitelj prilikom sklapanja tog sporazuma nije bio nesposoban za rasuđivanje u smislu čl. 56. ZOO.
U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj uglavnom prigovara utvrđenom činjeničnom stanju ističući da je sporazum o visini štete od 11. ožujka 2003., na temelju kojeg je tuženik tužitelju isplatio iznos od 70.000,00 kuna, ništav.
U odnosu na taj prigovor tužitelja, kao i u odnosu na ostale prigovore iznesene u reviziji kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navode tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje ovaj revizijski sud nije niti mogao uzeti u razmatranje i upustiti se u ocjenjivanje njihove osnovanosti.
Nadalje, revizijski navodi tužitelja kojima ističe da ga je tuženik doveo u zabludu i da je zbog takvog, nekorektnog postupanja tuženika i potpisao sporni sporazum ne utječu na pravilnost nižestupanjskih odluka, jer zabluda predstavlja razlog za poništenje ugovora, odnosno konkretnog sporazuma, a ne utvrđenje ništavosti. Osim toga, treba istaknuti da tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom postupku nije zahtijevao poništenje sporazuma sklopljenog s tuženikom zbog pobojnosti, a pobojni ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne stranke sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište.
VSRH, Rev 839/2009-2 od 1. veljače 2012. godine.