Kad je sud visinu naknade materijalne štete s osnove tuđe pomoći i njege dosudio prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, zatezne kamate na tako dosuđenu štetu teku od presuđenja do isplate.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede na radu zadobivenih 6. rujna 2005. u iznosu 133.000,00 kn. U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj kod tuženika radio na poslovima pomoćnog građevinskog radnika,
- da je 6. rujna 2005. prilikom obavljanja poslova skidanja oplate, stojeći na ljestvama, pala oplata i srušila tužitelja s ljestvi vezano uz koji pad - da je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede i to višeiverni prijelom lijeve petne kosti s pomakom, prijelom lijeve navikularne kosti bez pomaka,
- da je tužitelj uzimajući u obzir vrijeme neposredno nakon ozljeđivanja i nakon dvije operacije trpio fizičke bolove jakog intenziteta 7 dana, srednjeg intenziteta 29 dana, slabog intenziteta 102 dan, primarni strah jakog intenziteta u trenutku nezgode, sekundarni strah jakog intenziteta jedan dan nakon pada i šest sati nakon svake operacije, srednjeg intenziteta 11 dana i slabog intenziteta 6 tjedana, da trpi duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti od 20% i duševne boli zbog naruženosti srednjeg stupnja,
- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u punom opsegu 11 tjedana, potom četiri sata dnevno u trajanju 12 tjedna, te dva sata dnevno kroz 4 mjeseca.
Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi dosudili su tužitelju naknadu nematerijalne štete u iznosu 57.000, kn, za tuđu pomoć i njegu iznos 12.000,00 kn.
Međutim, osnovano tuženik u reviziji navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na dosuđeni tijek zateznih kamata na naknadu štete za tuđu pomoć i njegu. U odnosu na početak tijeka zateznih kamata na dosuđenu naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege treba navesti da kad je sud visinu naknade materijalne štete utvrdio prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, zatezne kamate pripadaju od presuđenja do isplate.
Naime, u situaciji kada je sud visinu materijalne novčane štete za naknadu troškova tuđe pomoći i njege utvrdio prema cijenama na dan presuđenja, time je točno odredio i broj novčanih jedinica na koje glasi obveza dužnika, ovdje tuženika (čl. 394. ZOO). Tim trenutkom nastupa i dospjelost utvrđenog iznosa naknade troškova tuđe pomoći i njege i tek se tada stvaraju pretpostavke za zakašnjenje dužnika – tuženika. Zato, kada je visina troškova za taj oblik štete utvrđena na dan donošenja prvostupanjske presude, tuženik kao dužnik tako utvrđene obveze ne dolazi u zakašnjenje s isplatom s onim danom kada su ti troškovi učinjeni, što i jest smisao odredbe čl. 277. ZOO, jer ni visina tih troškova nije utvrđivana prema cijenama toga vremena, pa otuda i nepostojanje obveze tuženika da zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos plaća od dana kada su ti troškovi bili učinjeni.
VSRH, Revr 1588/2010-2 od 23 ožujka 2011. godine.