Neograđena platforma na visini od tri metra namijenjena skladištenju robe je opasna stvar.
Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika da tužiteljima naknade štetu koju trpe zbog smrti bliskog srodnika R. M. - supruga I. tužiteljice te oca II. i III. tužitelja i sina IV. tužiteljice (dalje: prednika tužitelja), koji je smrtno stradao zbog ozljede zadobivene u nezgodi od …. na radu kod I. tuženika a u skladištu II. tuženika.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je u vrijeme štetnog događaja prednik tužitelja pok. R. M. bio u radnom odnosu kod I. tuženika, i to na temelju s njime sklopljenog ugovora o radu, s time što je obavljao poslove terenskog komercijaliste - a to je „podrazumijevalo i odlazak u skladište II. tuženika u K. I..“ u kojemu je (na temelju sklopljenog ugovora o pružanju usluga skladišta i prijevoza robe) I. tuženik imao uskladištenu robu,
- da se ..., prilikom obavljanja poslova svoga radnog mjesta - preuzimanja robe iz skladišta II. tuženika, prednik tužitelja popeo na platformu u skladištu - na visinu od 3 metra, sve u namjeri da skine plastičnu foliju s jednog paketa madraca (od deset takvih paketa) kako bi izvadio jedan madrac, pri čemu je „izgubio ravnotežu“ i pao s platforme te zadobio frakturu lubanje, a zbog koje je ozljede drugog dana preminuo,
- da se proces rada na platformi u skladištu, a za potrebe I. tuženika, uobičajeno odvijao tako da je zaposlenik II. tuženika (skladištar) odvajao robu (koju je radnik I. tuženika prethodno označio) i spuštao je s platforme - što u konkretnom događaju nije bio slučaj obzirom je bio zauzet drugim poslovima, ali je tolerirano („prešutno odobravano“), i to po I. tuženiku i II. tuženiku - koji su za to znali, da se (zbog „dinamike posla“) i zaposlenici I. tuženika, a to je „uglavnom bio“ prednik tužitelja, penju na navedenu platformu kako bi obilježili robu za odvajanje iz paleta i spuštanje s platforme,
- da i u konkretnom slučaju predniku tužitelja nije bio (po radnicima II. tuženika, bar nekom oznakom, upozorenjem ili uputom) ograničen pristup platformi, iako ona nije bila (obzirom na visinu) ograđena zaštitnom ogradom,
- da prednik tužitelja ne bi pao s platforme da je bila ograđena zaštitnom ogradom,
- da tuženici nisu ponudili dokaze da bi prednik tužitelja svojim ponašanjem ili propustom pridonio šteti, pa nije ni utvrđen određen razlog što je „izgubio ravnotežu“ i pao s platforme.
Sporno je u revizijskom stadiju pitanje odgovornosti za štetni događaj u kojemu je prednik tužitelja nastradao (odgovara li za utuženu štetu I. tuženik kao poslodavac prednika tužitelja, odnosno postoji li odgovornost II. tuženika kao vlasnika skladišta i platforme - i je li prednik tužitelja poduzeo sve što je trebao da do štetnog događaja ne dođe).
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stadiju ne može preispitivati, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili djelomično osnovanim i prihvatili uz osnovni i odlučan zaključak da u postupku nije utvrđeno postojanje razloga koji bi tuženike oslobodili objektivne odgovornosti za štetne posljedice prijepornog štetnog događaja: I. tuženika kao poslodavca prednika tužitelja, odgovornog za provođenje mjera zaštite na radu - obzirom je štetni događaj nastao tijekom radnog procesa i dok je prednik tužitelja obavljao poslove svoga radnog mjesta, a II. tuženika kao imatelja (vlasnika) skladišta i neograđene platforme - obzirom je ova opasna stvar, a štetni događaj se dogodio u prostoru koji se koristio i za njegov poslovni proces.
Polazeći od naprijed utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je prednik tužitelja smrtno stradao prilikom obavljanja posla koji je bio u funkcionalnoj vezi s izvršavanjem njegovih redovnih zadataka - dakle na radu i u vezi s radom, odnosno tijekom radnog procesa u kojem je izvršavao nalog I. tuženika kao organizatora toga procesa - i svoga poslodavca
Postojanje razloga koji bi ga u konkretnim prilikama oslobodili odštetne odgovornosti nije dokazao niti II. tuženik.
Prije svega, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je neograđena platforma visine 3 metra, a namijenjena za skladištenje robe I. tuženika, opasna stvar - obzirom je rad na takvoj platformi rizičan i vezan s povećanom opasnošću, te da je za ocjenu postojanja odgovornosti II. tuženika mjerodavna odredba čl. 154. st. 2. ZOO-a prema kojoj „za štetu od stvari ili djelatnosti kod kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju“ (po kriteriju uzročnosti), u svezi s odredbama čl. 174. ZOO-a prema kojima (st.1.) za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac - (st. 2.) vlasnik stvari.
U konkretnom slučaju, a u svezi s istaknutim odredbama, pravilno je i shvaćanje nižestupanjskih sudova da odgovornost II. tuženika proizlazi već i iz činjenice što je vlasnik spomenute platforme kao opasne stvari i onaj tko je morao voditi brigu o tome da je održava podobnom za uporabu i za organizaciju njezine uporabe, a sve obzirom niti on nije dokazao (pored utvrđenja: da predniku tužitelja ničime nije ograničio pristup i rad na takvoj platformi; da je tolerirao da se po njoj kreću i osobe koje nisu njegovi radnici; da predniku tužitelja ničime nije dao na znanje da se na platformi ne bi trebao nalaziti i na njoj manipulirati robom) ijedan razlog koji bi ga u smislu odredbe čl. 177. st. 2. ZOO-a mogao osloboditi te odgovornosti, dakle niti „da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti“.
Slijedom iznijetog, osnovano su osporenom presudom tuženici obvezani tužiteljima naknaditi štetu koju trpe zbog smrti R. M.
VSRH, Rev 737/2010-3 od 5.listopada 2011. godine.