Ozljeda oka nastala je isključivo radnjom oštećenika kada prilikom obavljanja radova nije koristio zaštitne naočale koje mu je osigurao poslodavac.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede na radu 27. siječnja 2006.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj radio na poslovima injektiranja kamenog zida smjesom na bazi cementa, a koje poslove da je obavljao uz pomoć pumpe kojom prilikom da je došlo do povratnog tlaka i zbog čega se smjesa vratila natrag i ozlijedila oko tužitelja, time
- da kritične prigode tužitelj nije koristio zaštitne naočale.
Polazeći od prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocjenjujući da je za nesreću isključivo odgovoran tužitelj, obzirom da za vrijeme rada nije koristio osobna zaštitna sredstva (naočale).
Odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04) propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava.
Međutim, kako je u ovom konkretnom sporu utvrđeno da je poslodavac tužitelju osigurao potrebna osobna zaštitna sredstva, rukavice i naočale, a da tužitelj nije prilikom obavljanja radova zaštitio oči naočalama, zbog čega je i došlo do ozljeđivanja oka, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je za štetu isključivo odgovoran tužitelj (čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima „"Narodne novine", broj 35/05) a koji je postupao protivno odredbi čl. 77. st. 2. Zakona o zaštiti na radu.
VSRH, Revr 1791/2010-2 od 25. svibnja 2011. godine.