Kad se motorno vozilo nalazi na dizalici radi popravka, ne smatra se vozilom u uporabi, a niti držanjem vozila.
Predmet spora je zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je tužitelj pretrpio ozljeđivanjem u štetnom događaju od 21. svibnja 1994., a koji zahtjev tužitelj temelji na ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama osiguranim vozilom.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
-da je do ozljeđivanja tužitelja došlo u krugu asfaltne baze Građevinskog poduzeća Z. u K. na način da je u trenutku, dok je tužitelj prolazio pokraj teretnog vozila reg. oznake …, dignutog na dizalicu, bez jednog kotača, došlo do eksplozije jednog od preostalih trinaest kotača vozila, pri čemu su komadi felge i gume pogodili i ozlijedili tužitelja; ...
Nije utvrđeno je li konkretne zgode motor teretnog vozila bio uključen ili nije, jer tu činjenicu sudovi nisu smatrali odlučnom.
Pošavši od činjenice da je osigurano vozilo u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo na dizalici, bez jednog kotača, dakle, da je, neovisno o tome što se nije nalazilo u radionici, bilo na popravku, nižestupanjski sudovi su zaključili da teretno vozilo od kojeg potječe šteta tužitelju, u vrijeme nastanka štete nije bilo u uporabi ni držanju sa značenjem tih izraza u smislu Zakona o osiguranju ("Narodne novine " 9/94) i Općih uvjeta tuženika za osiguranje od automobilske odgovornosti.
Prema odredbi čl. 77. st. 1. Zakona o osiguranju, važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, vlasnik odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila, dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušenja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Prema odredbi stavka 2. istog članka, štetom koja je nanesena uporabom motornog vozila smatra se i šteta koja je trećoj osobi prouzročena padom stvari s motornog ili priključnog vozila.
U smislu odredbe čl. 1. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tuženika od 3. ožujka 1994., koje je tužitelj priložio uz tužbu, osiguratelj je u obvezi nadoknaditi štetu na temelju propisa o odgovornosti za naknadu štete, ako je pri uporabi vozila, a temeljem isprave o osiguranju navedenog vozila, došlo do tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja ili smrti neke osobe, uništenja odnosno oštećenja stvari.
Prema pravom shvaćanju ovog suda, popravljanje motornog vozila kada je ono zaustavljeno i na dizalici, ne može se smatrati ni uporabom vozila (u smislu navedenih Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti i navedenog ZO), ni njegovim držanjem (u smislu Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti od 12. ožujka 1992.).
Zakon o osiguranju ne definira pojmove uporabe i držanja motornog vozila. Stoga ovu pravnu prazninu valja tumačiti pomoću društvenog cilja tog propisa.
Prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o osiguranju, motorna i priključna vozila u smislu tog Zakona su sva vozila na motorni pogon koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu registraciji po propisima o cestovnom prometu. Dakle, definirajući pojam motornog i priključnog vozila, kako je naprijed navedeno, i obvezujući vlasnike motornih i priključnih vozila na sklapanje ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu nastalu uporabom takvih vozila, zakonodavac je imao u vidu štete koje mogu izravno i neizravno nastati uporabom vozila u odvijanju prometa, koje, u širem smislu, mogu nastati i od zaustavljenog motornog vozila. Međutim, do konkretnog štetnog događaja došlo je prilikom popravljanja vozila, dakle, izvan odvijanja prometa, pa se šteta tužitelja u konkretnom slučaju, u smislu Zakona o osiguranju, ne može smatrati štetom nastalom uporabom i držanjem motornog vozila osiguranog kod tuženika.
VSRH, Rev x 1182/2011-2 od 6. ožujka 2012. godine.