Poslodavac je isključivo odgovoran za štetu kad radnik nije bio osposobljen za rad na siguran način i nije imao odgovarajuće radno iskustvo.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je pok. N. M. sklopio po prvi puta ugovor o radu na određeno vrijeme s tuženikom na rok od 6 mjeseci, 1. ožujka 2003. i to za rad na radnom mjestu radnika na mlinu za premeljavanje kamena i prijevoza kamena,
- da se radi o radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, odnosno da se radi o opasnoj djelatnosti,
- da pok. N. M. nije bio osposobljen za rad na siguran način,
- da je do štetnog događaja došlo na način da je pok. N. M. 24. lipnja 2003. oko 20,10 sati čistio donji dio postrojenja, odnosno plato ispod sita i transportne trake i to na način da je isti ušao u prostor nosive konstrukcije, ispod trake i čistilicom povlačio materijal u smjeru kretanja trake, time da mu je u jednom trenutku bila zahvaćena ruka između valjka i trake, a nakon toga je došlo do zaglavljivanja glave i vrata pokojnika, te je nastupila smrt,
- da je prilikom štetnog događaja pokojnik radio sam, bez nadzora drugog radnika.
Obzirom na gore navedena činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tuženik odgovara za naknadu štete kao vlasnik opasne stvari prema odredbi čl. 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO), te da se isti ne može osloboditi odgovornosti u smislu odredbe čl. 177. ZOO, odnosno da nije osnovan prigovor podijeljene odgovornosti (čl. 192. ZOO). Osim toga, odgovornost tuženika proizlazi i iz odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09 - dalje ZZR) prema kojoj poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim pravilima obveznoga prava.
Prema odredbi čl. 177. st. 1. ZOO imalac opasne stvari oslobađa se odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Isto tako prema st. 2. imalac stvari se oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju imalac stvari nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Imalac stvari, se prema st. 3. i 4. istog članka oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, odnosno ukoliko je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s imaocem stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje.
Suprotno stajalištu revidenta nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili doprinos pok. N. M. nastanku štetnog događaja. Naime, isti je bio mladi, neiskusni radnik, koji je prije štetnog događaja radio svega tri mjeseca. Tuženik ga nije osposobio za rad na siguran način, niti je utvrđena sposobnost pokojnika da može raditi na radnom mjestu s povećanim stupnjem opasnosti. Kada se tome doda činjenica da je kritične zgode radio sam, bez nadzora drugog, iskusnijeg radnika, te kada se doda činjenica da je kod tuženika bila praksa da se stroj čistio i dok je isti bio u pokretu, te da se nije isključivao, tada je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da pokojni prednik tužitelja niti djelomično nije doprinio nastanku predmetnog štetnog događaja.
Obveza je poslodavca da radnike koji rade na poslovima s povećanim stupnjem opasnosti osobe za rad na siguran način prije početka rada, a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio. Čak štoviše neosposobljeni radnik ostavljen je raditi uz opasan stroj sam, pri čemu isti kao neiskusan radnik nije mogao znati za sve opasnosti koje taj stroj ima, pri čemu je irelevantno da li je pok. N. M. imao nalog da se podvuče pod transportnu traku, budući je isti očito radio poslove koje je bio dužan, budući je alatom odstranjivao materijal. Takvo postupanje tuženika protivno je i odredbi čl. 27. st. 1. i 2. ZZR.
VSRH, Rev 1019/2009-2 od 6. travnja 2011. godine.