Upravitelj zgrade aktivno je legitimiran da kao samostalna stranka u postupku podnosi tužbe protiv suvlasnika radi naplate zajedničke pričuve.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao upravitelja stambene zgrade za isplatu iznosa zajedničke pričuve, od tuženice kao jedne od suvlasnica nekretnine, odnosno vlasnice posebnog dijela nekretnine.
Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja kao upravitelja stambene zgrade zbog pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja za ovo utuženje, smatrajući da tužitelj može imati samo položaj punomoćnika ostalih suvlasnika, pa da se isti ne može pojaviti samostalno na aktivnoj strani kao stranka u postupku.
S obzirom na takav stav nižestupanjskih sudova tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:
- ima li upravitelj stambene zgrade aktivnu legitimaciju da kao samostalna stranka u postupku utužuje suvlasnike radi plaćanja dugujuće pričuve.
Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, upravitelj zgrade, neovisno o tome je li on imenovan ugovorom ili se pak radi o prinudnom upravitelju, ovlašten je ex lege pokretati sudske postupku, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju, osim ako međuvlasničkim ugovorom nije što drugo određeno.
Naime, odredbom čl. 90. ZV propisano je da je zajednička pričuva namjenska imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj zgrade kojeg oni imenuju međuvlasničkim ugovorom ili ga imenuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave (prinudni upravitelj), ukoliko suvlasnici u zakonskom roku ne sklope međuvlasnički ugovor, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg od suvlasnika.
Smislenim tumačenjem svih gore navedenih odredbi ZV, pod pojmom zastupanja iz čl. 378. st. 5. ZV ima se podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji, pa i pokretanje sudskih postupaka kako bi se ostvarili i zaštitili interesi suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast da kao stranka u postupku utužuje nekog od suvlasnika radi naplate dugujuće pričuve, koja se sredstva polažu na poseban račun, koji je u tu svrhu otvoren, jer je to imovina koja je odvojena od imovine bilo kojeg od suvlasnika, a i od imovine upravitelja zgrade.
Identično shvaćanje glede postavljenog pitanja izrazio je revizijski sud u odluci Rev-x 325/10-2 od 3. ožujka 2011., a takvo shvaćanje izraženo je i nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice U-III-3695/10 od 10. studenoga 2011.
VSRH, Rev x 30/2012-2 od 6. lipnja 2012 godine.