Kada je do prometne nezgode - i na taj način prouzročene štete - došlo zbog nepropisne vožnje oba vozača (vlasnika motornih vozila), krivnja vozača koji je poduzeo radnju skretanja kada ga je već pretjecalo drugo vozilo na mjestu gdje je to bilo dopušteno, veća je (70%) u odnosu na krivnju (30%) vozača koji je u pretjecanju upravljao vozilom brzinom većom od dopuštene, jer je njegovim propustima stvorena opasna prometna situacija - odnosno njegova nepropisna vožnja je osnovni uzrok nastanka nezgode.
"Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka N. E. utvrdio da se u trenutku započinjanja skretanja vozila tužitelja ulijevo, vozilo osiguranika tuženika već nalazilo u fazi pretjecanja te da je tužitelj provjerom u lijevom bočnom ogledalu i okretanjem glave prije započinjanja skretanja mogao uočiti vozilo osiguranika tuženika koje se već većim dijelom svoje površine nalazilo u lijevoj kolničkoj traci udaljeno od mjesta sudara oko 39,3 m, pa da je tužitelj u tom trenutku odustao od radnje skretanja ulijevo i propustio vozilo osiguranika tuženika, do sudara ne bi došlo. Također utvrđuje da se osiguranik tuženika prije reagiranja kočenjem kretao brzinom od oko 74,9 km/h te da pri takvoj brzini i na takvoj udaljenosti nije bilo moguće izbjeći sudar, međutim, da je mogao biti izbjegnut, da se osiguranik tuženika kretao brzinom manjom od 65,5 km/h.
Imajući u vidu ovako utvrđenu dinamiku nastanka prometne nesreće, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da postoji krivnja oba vozača za nastanak štetnog događaja, i to 30% na strani osiguranika tuženika, a 70% na strani tužitelja u smislu čl. 178. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO).
Zbog navedenog, neosnovana je tužiteljeva žalba kada tvrdi da ne postoji njegova suodgovornost za nastanak štetnog događaja i da je trebalo u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, kao što je i neosnovana tuženikova žalba kada ističe da ne postoji odgovornost njegova osiguranika za nastanak štetnog događaja i da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Naime, i prema ocjeni ovog Suda osnovni uzrok nastanka štetnog događaja je nepropisna vožnja tužitelja koji je kritične zgode, a da prethodno nije utvrdio može li započeti radnju skretanja ulijevo, započeo ovu radnju, i to u vrijeme kada je vozilo osiguranika tuženika bilo u fazi pretjecanja njegova vozila, pa je na taj način "presjekao" put vozilu osiguranika tuženika u kretanju. Drugim riječima, tužitelj je opisanim propustima stvorio opasnu situaciju u prometu, s obzirom da nije smio započeti radnju skretanja ulijevo, a da se prethodno nije uvjerio dopušta li mu to prometna situacija, sukladno čl. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", br. 105/04, dalje: ZSPC), a što je on propustio učiniti. S druge strane, brzina kretanja vozila osiguranika tuženika bila je veća od dopuštene za naseljeno mjesto (čl. 53. st. 1. ZSPC-a), ali ona nije osnovni uzrok nastanka štetnog događaja, jer treba imati na umu da je radnja pretjecanja poduzeta na dijelu prometnice gdje je to bilo dopušteno. No i prilikom pretjecanja vozač je dužan kretati se dopuštenom brzinom.
Stoga je prvostupanjski sud, ocjenjujući ukupne propuste na strani oba sudionika štetnog događaja, pravilno ocijenio suodgovornost nastaloj šteti od 70% na strani tužitelja, a 30% na strani osiguranika tuženika."
Žs u Bjelovaru, Gž-1964/13-2 od 10. listopada 2013. godine.