Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari.
Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio na ime poreza na dodanu vrijednost iznos od 810,28 eura. Naime, sud drugog stupnja je shvaćanja da pravo na naknadu poreza na dodanu vrijednost, kao vrste poreza na promet, ovisi o tome je li porez na dodanu vrijednost stvarno nastao. Smatra da je porez na dodanu vrijednost stvarno nastao ako je oštećenik radi otklanjanja štete iz svoje imovine izvršio izdatke na ime plaćanja za porez na dodanu vrijednost, ili se dajući oštećenu stvar na popravak, obvezao na plaćanje poreza na dodanu vrijednost. Budući da tužitelj prema ocjeni drugostupanjskog suda u ovom postupku nije dokazao da je imao izdatke na ime poreza na dodanu vrijednost, odnosno da se na plaćanje poreza na dodanu vrijednost obvezao, zaključak je suda drugog stupnja da tužitelj nema pravo na naknadu troškova na ime poreza na dodanu vrijednost.
S obzirom na izloženo, drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete u onom dijelu u kojem se naknada sastoji od iznosa poreza na dodanu vrijednost - 810,28 eura.
Prema odredbi čl. 190. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), sud će uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Iz navedene odredbe proizlazi da se u onim situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovitom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijena dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari. Budući da oštećenik ima pravo popraviti stvar kod ovlaštene stručne osobe (poduzetnik), koja je kao porezni obveznik ovlaštena zaračunati kupcu (naručitelju) porez na dodanu vrijednost, slijedi zaključak da je iznos poreza na dodanu vrijednost dio novčanog iznosa potrebnog za popravljanje stvari, čime se materijalna situacija oštećenika dovodi u stanje prije štetne radnje (ili propuštanja) u smislu čl. 190. ZOO-a.
Pritom nije odlučno što oštećenik nije imao nikakvih izdataka za popravljanje stvari, dakle okolnost da nije popravio stvar, jer odredbom čl. 190. ZOO-a pravo na naknadu u navedenom opsegu, uključujući i porez na dodanu vrijednost, nije uvjetovana prethodnim popravljanjem stvari, odnosno plaćanjem izdataka potrebnih za popravljanje. Ako bi se slijedila logika pravnog shvaćanja iznesenog u drugostupanjskoj presudi, trebalo bi zaključiti da oštećenik (tužitelj) nema pravo ni na naknadu troškova bez poreza na dodanu vrijednost, jer te izdatke još nije ni učinio (tražbina tužitelja ni u opsegu cijena dobara i usluga bez poreza na dodanu vrijednost ne bi dospjela u smislu odredbe čl. 326. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08). Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno prihvatio dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete uključujući u taj iznos i porez na dodanu vrijednost, imajući na umu odredbu čl. 190. ZOO-a, dok je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede predmetnoga materijalnopravnog pitanja pogrešno.
VSRH, Rev x 341/10-2 od 12. rujna 2013. godine.