Prijevoznik odgovara ograničeno za štetu na prtljazi i za zakašnjenje u predaji prtljage do visine propisane odredbom čl. 627. st. 1. toč. 3. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi.
"Kako to ispravno ocjenjuju nižestupanjski sudovi, u ovom pravnom odnosu odgovornosti za štetu koju trpi tužitelj (štetni događaj 27. prosinca 1992.) u skladu s odredbom čl. 1053. st. 1. toč. 3. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", br. 181/04, 76/07, 146/08 i 61/11) primjenjuju se odredbe Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Narodne novine", br. 53/91 i 26/93 - dalje: ZPUP). Prema odredbi čl. 604. st. 1. toč. 4. ZPUP-a, prtljaga je svaka stvar uključujući i vozilo koje se prevozi na temelju ugovora o prijevozu, osim stvari i vozila koje se prevoze na temelju ugovora o zakupu, na temelju teretnice ili ugovora koji se u prvom redu odnosi na prijevoz stvari, i živih životinja, zbog čega se po osnovi odgovornosti tuženika za naknadu daljnje štete koju zahtijeva tužitelj u konkretnom slučaju (tuženik tužiteljev kamion nije preuzeo na prijevoz trajektom kao teret uz izdavanje teretnice, odnosno ugovorom o prijevozu stvari) primjenjuju odredbe ZPUP-a o ugovorima o plovidbenom poslu koje se odnose na prijevoz putnika i prtljage (čl. 604. do 639.).
U smislu odredbe čl. 621. st. 2. ZPUP-a prijevoznik odgovara prema načelu pretpostavljene krivnje za prtljagu (za štetu zbog oštećenja, manjka ili gubitka ostale prtljage) koja nije ručna (kao što je u konkretnom slučaju tužiteljevo vozilo) bez obzira na prirodu događaja koji je tu štetu prouzročio. Međutim, za štete na prtljazi te za zakašnjenje u predaji prtljage prijevoznik odgovara ograničeno, tj. do propisanih novčanih granica iz odredbe čl. 627. st. 1. toč. 3. ZPUP-a i kada je stvarno počinjena šteta iznad tih iznosa (ovom odredbom, za razliku od naknadno prihvaćene regulative PZ-a, limit ograničenja nije u skladu s prihvaćenim protokolima izražen u S. D. R. /Special Drawing Rigbt/, posebnim pravima vučenja kako ih definira Međunarodni monetarni fond). Isto tako, njegova odgovornost je ograničena za štetu na stvari (odredba čl. 571. u svezi s odredbom čl. 438. ZPUP-a), dok ostala šteta koja je prouzročena štetom na stvari ili neovisno o tom predstavlja daljnju štetu u smislu tog Zakona. Prijevoznik gubi pravo na ograničenje ako se dokaže da je šteta nastala zbog radnje ili propusta koji je prijevoznik učinio, bilo u namjeri da uzrokuje štetu bilo iz krajnje nepažnje znajući da bi šteta vjerojatno mogla nastupiti (čl. 629. ZPUP-a).
U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je šteta nastala zbog radnje ili propusta koji je prijevoznik učinio, bilo u namjeri da uzrokuje štetu bilo iz krajnje nepažnje znajući da bi šteta vjerojatno mogla nastupiti (u smislu odredbe čl. 629. ZPUP-a). Budući da tužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost navedenog činjeničnog utvrđenja, valja reći da u skladu s odredbom čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
Osnovano je pobijanom presudom o tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete odlučeno primjenom pravila o ograničenju prijevoznikove odgovornosti, čime je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan."
VSRH, Revt 100/14-2, od 7. svibnja 2014. godine.