Ako su u vrijeme podnošenja tužbe oštećenom bile poznate sve posljedice (fizički bolovi, strah, smanjenje životnih aktivnosti, naruženost i dr.) pretrpljene tjelesne ozljede - odnosno svi kriteriji prema kojima se odlučuje o visini pravične naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlja, a oštećeni unatoč tom saznanju naknadu štetu prema jednom od tih kriterija (naruženost) nije utužio u tužbi, već je to učinio naknadno njezinom preinakom (povećanjem tužbenog zahtjeva), za ocjenu nastupa zastare tog dijela pravične naknade neimovinske štete nije odlučan trenutak podnošenja tužbe, već trenutak njezine preinake.
"Imajući u vidu sve okolnosti slučaja, težinu povrede prava osobnosti, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, dob tužitelja koji je u vrijeme štetnog događaja bio star 21 godinu, te cilj kojemu služi naknada, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) kada je tužitelju utvrdio pravičnu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti po kriterijima fizičkih boli u iznosu od 7.500,00 kn, duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 8.000,00 kn te straha u iznosu od 7.000,00 kn. Međutim, prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a kada je tužitelju na ime naknade štete po kriterijima za duševne boli za naruženost, a ne vodeći računa o prigovoru zastare tuženika, utvrdio iznos od 2.000,00 kn.
Odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok u smislu čl. 230. st. 2. Zakona u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.
U činjeničnim navodima tužbe, a za koje je sud vezan (čl. 219. i 299. ZPP-a), tužitelj zbog pretrpljenih tjelesnih ozljeda potražuje naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti prema kriterijima fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti. Nakon provedenog liječničkog vještačenja, podneskom tužitelja od 12. siječnja 2010. godine, koji podnesak je neposredno primljen na sudu prvog stupnja 13. siječnja 2010. godine, tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti i prema kriteriju duševnih bolova zbog naruženosti.
Nalazom i mišljenjem liječničkog vještaka i uvidom u otpusno pismo Kliničke bolnice "S. m." utvrđeno je da je tužitelj zadobio lacerokontuznu ranu na glavi parijetalno veličine oko 4 cm koja je primarno obrađena i zbrinuta. Budući da je lacerokontuzna rana na glavi, a povodom koje je nastao ožiljak u predjelu glave lijevo, obrađena i zbrinuta još kod prvog javljanja liječniku (13. svibnja 2006. godine), budući da je tužitelj trpio fizičke bolove najdulje do sredine srpnja mjeseca 2006. godine, te budući da niti iz jednog dokaza ne proizlazi, niti to tužitelj tvrdi, da je kasnije, tj. poslije 13. svibnja 2006. godine, na ozljedi - lacerokontuznoj rani glave - provođeno bilo kakvo daljnje liječenje, to je, dakle, prema ocjeni ovoga Suda, svakako sredinom srpnja mjeseca 2006. godine, kada su prestali i fizički bolovi, u odnosu na lacerokontuznu ranu na glavi liječenje završeno, te je tada tužitelj svakako znao za zaostali ožiljak na glavi lijevo zatiljno - dakle i za neimovinsku štetu po kriteriju duševnih boli za naruženost, a sve mu je to bilo poznato i u trenutku podnošenja tužbe sudu prvog stupnja - pa budući da je tek u podnesku od 13. siječnja 2010. godine potraživao naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti prema kriteriju duševnih boli zbog naruženosti, to je prema ocjeni ovoga Suda, a sukladno odredbi čl. 230. st. l. ZOO-a, nastupila zastara potraživanja za popravljanje dijela neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prema kriteriju naruženosti, jer je protekao rok od tri godine od kada je tužitelj doznao za tu štetu i za osobu koja je štetu učinila."
Žs u Bjelovaru, Gž-3421/13-2 od 29. svibnja 2014. godine.