U predmetnoj izvanrednoj reviziji, podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, tužiteljica je postavila i pravno pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i to: Ima li pravna osoba, kao stranka u postupku, pravo na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, unatoč tome što ima u radnom odnosu zaposlenike pravnike koji ispunjavaju pretpostavke za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima?
Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), propisano je da u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (izvanredna revizija), primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.
Na temelju izričite odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. To tim više što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.
Odlučujući o dopuštenosti revizije u odnosu na pravno pitanje, koje je revidentica postavila u reviziji, a koje glasi: „Ima li pravna osoba, kao stranka u postupku, pravo na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, unatoč tome što ima u radnom odnosu zaposlenike pravnike koji ispunjavaju pretpostavke za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima?“ ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP i da je postavljano pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Pobijanom drugostupanjskom odlukom sud je potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je tuženiku pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 11.295,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 23. studenoga 2010. do isplate.
U reviziji je tužiteljica navela da je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, kojom odlukom je tuženiku dosuđen i parnični trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, suprotno pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u odluci broj Rev-129/09 od 23. ožujka 2010.
U odluci ovog suda Rev-129/09 od 23. ožujka 2010. zauzeto je pravno shvaćanje da tuženiku kao pravnoj osobi, koja se bavi osiguranjem i ima zaposlene osobe koje ju mogu zastupati u postupku pred sudom ne pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, nije potrebno da tuženika u odštetnoj parnici zastupa punomoćnik koji je odvjetnik.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno su postupili sudovi kada su odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, tuženiku, koji je pravna osoba i ima zaposlenike pravnike koji su u radnom odnosu kod tuženika i ispunjavaju pretpostavke za zastupanje tuženika u postupcima pred sudovima, dosudili naknadu parničnog troška i za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pozivajući se na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i na čl. 155. st. 1. ZPP.
Pritom se posebno naglašava da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. listopada 2012. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Pravna osoba kao stranka u postupku ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka (u skladu s odredbama čl. 154. ZPP i čl. 155. ZPP) za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, iako ima u radnom odnosu diplomirane pravnike s položenim pravosudnim ispitom koji ispunjavaju zakonske pretpostavke za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima.“
Prema tome, nije osnovana revizija tužiteljice u odnosu na postavljeno pravno pitanje, koje se odnosi na odluku o troškovima postupka, jer su sudovi, odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška pravilno primijenili odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP i tuženiku, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04 i 59/07), dosudili naknadu troškova parničnog postupka.
VSRH, Rev-x 530/11-2 od 24. listopada 2012. godine.