Zbog pada vrijednosti novca osiguranik nema pravo na revalorizaciju svote osiguranja ako nije drugačije ugovoreno i nema pravo zahtijevati od osiguratelja isplatu revaloriziranog iznosa naknade štete.
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao osiguranika da mu tuženik kao osiguravatelj na temelju ugovora o osiguranju (polica osiguranja br. 00xxxxx, 00xxxxxxx i 00xxxxx od 7. svibnja 1991. - dobrovoljno imovinsko osiguranje) koje je sklopio s prednikom tuženika Zajednicom osiguranja imovine i lica D. B., Zajednicom rizika za osiguranje imovine, Osnovnom zajednicom rizika S., Poslovnom jedinicom Z., naknadi štetu nastalu na osiguranoj imovini - stambenom objektu u S. koja se dogodila 13. kolovoza 1991. kada je na objektu tužitelja došlo do požara - osiguranog slučaja.
Iz postupka proizlazi nespornim da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o osiguranju svoje obiteljske kuće u S. od rizika požara i nekih drugih opasnosti, te od provalne krađe i razbojstva po osnovi navedenih polica od 7. svibnja 1991. i to za razdoblje od 7. svibnja 1991. do 7. svibnja 1992.. Da je 13. kolovoza 1991. na objektu tužitelja došlo do požara, o čemu je tuženik obaviješten 19. kolovoza 1991.. Nadalje, da je međupresudom posl. br. P-xxxx/03 od 4. studenoga 1994., koja je potvrđena presudom drugostupanjskog suda posl. br. Gž-xxx/05 d 15. prosinca 2005., utvrđena osnova tužbenog zahtjeva, a odlukom ovog suda posl. br. Rev-xxx/07 od 4. travnja 2007. revizija tuženika odbijena je kao neosnovana. Podneskom od 22. veljače 2007. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu 399.686,88 kn s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude, te je postavio eventualni tužbeni zahtjev na isplatu ugovorene svote osiguranja od 7.420,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete, da bi na ročištu 24. studenoga 2008. postavio konačni glavni tužbeni zahtjev tako da umjesto prvobitnog iznosa traži revalorizirani iznos štete od 478.233,88 kn.
Iz tih utvrđenja pravilno su sudovi zaključili da su se ispunile pretpostavke za naknadu štete po osnovi ugovora o osiguranju - polica osiguranja, jer se osigurani slučaj dogodio, pa je time i nastala obveza tuženika da tužitelju isplati svote osiguranja odnosno osiguranine, (7.320,00 kn), sve u smislu čl. 919. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO).
Slijedom toga, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da tužitelj nema pravo na revalorizirani iznos naknade štete po osnovi glavnog tužbenog zahtjeva zbog nastale denominacije i pada vrijednosti novca. Naime, tužitelj ne može revalorizirati svote osiguranja i zahtijevati veći iznos zbog pada vrijednosti novca, već samo naknadu do visine svote osiguranja sa zateznim kamatama od dospijeća obveze isplate svote osiguranja, sukladno čl. 919. st. 1. ZOO.
Prema odredbi čl. 919. st. 1. ZOO kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od dana kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Prema odredbi čl. 925. st. 2. ZOO iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.
Glede pozivanja tužitelja na naknadu revaloriziranog iznosa materijalne štete na temelju čl. 278. st. 2. ZOO, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi isplatom svote osiguranja u vrijeme kada je tuženik tu isplatu bio dužan ispuniti bila pokrivena tada nastala šteta, koju bi dobivenim novcem mogao sanirati. Nadalje, niti je dokazao koliko je oštećen, zbog toga što osigurana svota nije isplaćena u ugovorenom roku. Dakle, pravilno su ocijenili da tužitelj nije dokazao da mu dosuđenom isplatom osigurane svote s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama neće biti pokrivena šteta, odnosno da trpi veću štetu od one propisne u odredbi čl. 278. st. 2. ZOO.
Prema odredbi čl. 278. st. 2. ZOO, ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
Međutim, kako tužitelj prema naprijed navedenim ocjenama nije dokazao razliku štete koju bi ostvario u smislu čl. 919. st. 1. ZOO i iznosa koji mu je potreban da se otkloni nastala šteta, pravilno su nižestupanjski sudovi odbijanjem glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja primijenili materijalno pravo (čl. 919. st. 1., čl. 925. st. 2. u vezi čl. 278. st. 2. ZOO).
VSRH, Rev x 599/2009-2 od 29. rujna 2010. godine.