Javnu cestu bez nogostupa koja prolazi kroz naselje održava nadležna županijska uprava za ceste tako da je na siguran način mogu koristiti svi korisnici ceste kojima je namijenjena pa i pješaci.
"Nižestupanjski sudovi utvrđuju da tuženik nije odgovoran za nastalu štetu jer se prema odredbama iz čl. 24., 63. i 64. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine", br. 25/98 i 162/98 - dalje: Pravilnik) pod radovima održavanja ceste u zimskim uvjetima razumijevaju radovi neophodni za osiguranje i održavanje prohodnosti cesta i sigurnog odvijanja prometa, za režim prometa u zimskim uvjetima koji je određen posebnim propisima.
Budući da se cesta prema odredbama navedenog Pravilnika smatra prohodnom kada je radovima na uklanjanju snijega omogućeno prometovanje vozila uz uporabu zimske opreme, a te je radove tuženik u ovom slučaju izveo jer je dio ceste kojim su se kretala vozila bio posipan i čišćen ralicom, odnosno prohodan i bez snijega kojeg je bilo samo na rubu kolnika kojim se kretala tužiteljica, to je tužbeni zahtjev odbijen.
Pritom, drugostupanjski sud zaključuje da je tužena stranka održavala županijsku cestu sukladno odredbama Pravilnika jer je cesta bila prohodna za promet motornih vozila kako je to propisano. Zbog toga smatra da na strani tuženice ne postoji nikakav propust u održavanju ceste na kojoj je tužiteljica pala budući da tuženica nije dužna održavati cestu na način da je čisti tako da bi je sigurno mogli koristiti i pješaci.
Izloženo pravno shvaćanje nije pravilno, a niti je podudarno s već zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda u revizijskoj odluci broj Gzz-9/07 od 23. siječnja 2008.
Naime, u konkretnom se slučaju radi o štetnom događaju koji se zbio na kolniku županijske ceste koja je ujedno i ulica u D. B., međutim, u toj ulici nema nogostupa, pa su se pješaci, kao što je bio slučaj s tužiteljicom, bili prisiljeni kretati kolnikom ceste.
Prema čl. 125. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", br. 105/04 - dalje: ZSPC), iznimno od pravila o kretanju pješaka iz čl. 124. tog Zakona, na cesti na kojoj ne postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka, ili na cesti na kojoj postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka kojom se pješaci ne mogu koristiti iz bilo kojeg razloga, pješaci se mogu kretati kolnikom. Ako se pješak kreće kolnikom, mora se kretati što bliže rubu kolnika na način kojim ne ometa i ne sprječava promet vozila.
Prema čl. 7. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", br. 180/04 - dalje: ZJC) javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene.
Dakle, dužnost održavanja cesta nesumnjivo se odnosi na sve korisnike cesta pa i na pješake koji se, ako cesta nema nogostupa, mogu kretati kolnikom te ceste.
Odredbom čl. 19. st. 1. podst. 7. ZJC-a, koja se kao specijalna zakonska odredba odnosi na održavanje javne ceste kroz naselje, propisano je da se dio javne ceste koji prolazi kroz naselje održava kao sastavni dio te javne ceste, osim: sustava za odvodnju, ako je dio mjesne kanalizacijske mreže, javne rasvjete, zelene površine, pothodnika i nathodnika u funkciji pješačkog prometa, biciklističke i pješačke staze, tramvajske, odnosno željezničke pruge, čišćenja javnih cesta - osim čišćenja snijega.
Novim Zakonom o cestama ("Narodne novine", br. 84/11 i 22/13) jasnije je propisana obveza pravne osobe koja upravlja javnom cestom, i to tako da je izrijekom navedeno sljedeće: "Pravna osoba koja upravlja javnom cestom koja prolazi kroz naselje ne obavlja poslove čišćenja javnih cesta, osim čišćenja snijega."
Člankom 3. st. 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", br. 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03-pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11 i 144/12) propisano je da se pod održavanjem javnih površina naročito razumijeva održavanje javnih zelenih površina, pješačkih zona, otvorenih odvodnih kanala, trgova, parkova, dječjih igrališta i javnih prometnih površina te dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje, kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu.
Dakle, snijeg na javnoj cesti koja prolazi kroz naselje, kao što je to u ovom slučaju, ne čiste ni komunalne organizacije, već isključivo nadležna županijska uprava za ceste jer se ti dijelovi održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu (ZJC).
Prema tome, ako bi se prihvatilo izloženo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, proizlazilo bi da na javnoj cesti koja prolazi kroz naselje nadležne županijske uprave nisu dužne čistiti snijeg na način da se cestom, osim vozila sa zimskom opremom, mogu sigurno kretati i pješaci, pa ni onda kada ta cesta nema nogostupa i kada se može opravdano očekivati da će se pješaci kretati kolnikom ceste, i to što bliže rubu kolnika na način kojim se ne ometa i ne sprječava promet vozila.
U konačnici to bi značilo da javnu cestu u naselju kada ona predstavlja ulicu bez nogostupa, osim standardnog održavanja kolnika ceste prohodnim za vozila sa zimskom opremom, u zimskim uvjetima nitko nije dužan održavati na način da kolnik te ceste na siguran način mogu koristiti i pješaci.
U revizijskoj odluci broj Gzz-9/07-2 od 23. siječnja 2008. (koja se odnosi na gotovo istovjetnu činjeničnu situaciju) zauzeto je shvaćanje prema kojem županijska uprava za ceste nije odgovorna za štetu, ali ne zbog toga što po zakonu nije dužna očistiti javnu cestu bez nogostupa tako da je na siguran način mogu koristiti i pješaci, već zato što u objektivnom smislu (s obzirom na to da je svega nekoliko sati nakon čišćenja i posipavanja ceste bilo novih padalina i snižavanja temperature) tuženici nisu imali vremena i mogućnosti ukloniti snijeg i poledicu pa zato u njihovu ponašanju nije bilo propusta. Prema tome, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno je zauzetom shvaćanju revizijskog suda, a pozivanje nižestupanjskih sudova samo na odredbe podzakonskog akta (Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta) ne isključuje neposrednu primjenu čl. 7. ZJC-a i čl. 125. ZSPC-a, na koje tužiteljica pravilno upire u svojoj reviziji. Stoga je postavljeno materijalnopravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana."
VSRH, Rev 2434/10-2 od 29. travnja 2013. godine.