Aparat za zavarivanje priključen na električnu energiju, s kablovima pod naponoom, položenim na nagometnom travnjaku natopljenom vodom, opasna je stvar, a zavarivanje metalne ograde električnim aparatom za zavarivanje u takvim okolnostima opasna je djelatnost.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju trpe zbog smrti sina (i brata) M. Š. koji je smrtno stradao ..., u nezgodi koja se dogodila za vrijeme postavljanja žičane ograde na betonski zid istočne strane nogometnog igrališta u Z..
U postupku koji je prethodio reviziji u bitnome je utvrđeno da je sad pok. M. Š. nastradao prilikom izvođenja radova zavarivanja ograde na zidu oko igrališta i to kada je u jednom trenutku, dok je sa svjedokom G. nosio dio žičane ograde, zagazio u mokru travu na igralištu kojom prilikom je smrtno stradao od strujnog udara. Utvrđeno je kao nesporno da je igralište na tom mjestu, na kojem su se inače nalazili strujni kablovi električnog aparata za zavarivanje, bilo natopljeno jer su se prije toga tu igrala djeca i na tom su mjestu puštali vodu.
Također je utvrđeno da je upravo tuženik bio investitor i organizator radova na nogometnom igralištu u Z., koje je zemljište u vlasništvu tuženika, te da je u tu svrhu tužena općina pribavila aparat za zavarivanje koji se koristio upravo u svrhu izvođenja odnosnih radova, kao i da je tužena, pored drugih osoba, angažirala sad pok. M. Š. na izvođenju odnosnih radova.
Slijedom takvih utvrđenja, pozivajući se na odredbe o objektivnoj odgovornosti iz članka 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO) prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i primjenom odredbe iz članka 201. ZOO-a nalaže tuženiku da isplati tužiteljima nematerijalnu štetu zbog smrti bliske osobe (u ovom slučaju sina I. i II-tužitelja te brata III. i IV-tužitelja), i to svakom od roditelja po 220.000,00 kn, a braći svakom po 75.000,00 kn.
Potvrđujući prvostupanjsku presudu sud drugog stupnja utvrđuje da tužena općina, kao pasivno legitimirana stranka, nije dokazala postojanje okolnosti koje bi je u smislu odredbe iz članka 177. ZOO-a oslobodile od objektivne odgovornosti za nastalu štetu jer da radnja zavarivanja metalne ograde s aparatom za zavarivanje (s kojim inače i redovan rad predstavlja opasnost), u situaciji kada su kablovi tog aparata, koji su priključeni na električnu energiju, položeni na nogometni travnjak natopljen vodom, predstavlja opasnu djelatnost odnosno opasnu stvar.
Revident neosnovano osporava utvrđenje nižestupanjskih sudova jer je pravilno utvrđeno da električni aparat za zavarivanje s kablovima pod naponom, koji se protežu po nogometnom travnjaku natopljenom vodom, po svojim osobinama i načinu uporabe predstavlja opasnu stvar. Jednako tako, opasna stvar za siguran prolazak postaje i sam travnjak ili njegov dio na kojem su položeni takvi električni kablovi uslijed čega je i došlo do smrtne posljedice.
Tuženik je bio imalac aparata za zavarivanje, a utvrđeno je da je i vlasnik nogometnog igrališta, kao i da je bio investitor te organizator radova na njegovom uređenju za što je, uz ostale osobe, angažirao sad pok. M. Š., slijedom čega je odgovoran za nastalu štetu jer je ona u uzročnoj vezi s uporabom električnog aparata za zavarivanje i stanjem nogometnog travnjaka (članak 174. ZOO).
VSRH, Rev-2639/2011-2 od 22. siječnja 2013. godine.