U osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja početak zastarnog roka iz čl. 380. st. 1. ZOO-a počinje teći od trenutka završetka liječenja osigurane osobe.
"U smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) tužitelj postavlja pitanje od kojeg dana počinje teći zastarni rok iz čl. 380. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) - od dana kada je ostvaren osigurani slučaj ili od trenutka završetka liječenja.
Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju zauzeo shvaćanje da nije osnovan prigovor zastare, a to zato što liječenje tužitelja u studenome 2001. još nije bilo dovršeno, pa je zastarni rok počeo teći tek najranije od 1. siječnja 2002., a budući da je tužba podnesena 3. prosinca 2004., ista je podnesena u roku od tri godine iz čl. 380. st. 1. ZOO-a.
Sud drugoga stupnja je preinačujući pobijanu presudu, zaključio da se radi o ugovornom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, da se osigurani slučaj dogodio 18. studenoga 2000. godine, pa je zastarni rok počeo teći od 1. siječnja 2001., a budući da je tužba podnesena tek 3. prosinca 2004., protekao je zastarni rok od tri godine iz čl. 380. st. 1. ZOO-a.
U reviziji tužitelj navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda protivno shvaćanju revizijskog suda zauzetom u odluci Rev-1/08 od 13. ožujka 2008., odnosno odluci Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012. Naime, u tim se odlukama zauzima shvaćanje da se početak tijeka roka zastare računa od završetka liječenja.
Prema shvaćanju ovoga Suda tužiteljeva tražbina iz ugovora o osiguranju nije nastala već u trenutku štetnog događaj, već onog dana kada je kod tužitelja nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta. Tek u tom trenutku tužitelj je saznao koja je konačna posljedica njegove ozljede, pa je tek tada mogao zahtijevati i isplatu osigurnine od tuženika, jer je osigurani slučaj bio upravo trajni invaliditet. Da je kojim slučajem kod tužitelja, a nakon završenog liječenja, utvrđeno da ne postoji trajni invaliditet, tužitelj ne bi imao pravo ni na isplatu osigurnine, neovisno o tome što je došlo do nezgode (nesretnog slučaja).
S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da u studenome 2001. liječenje kod tužitelja još nije dovršeno i ako bi tijek zastare počeo teći najranije od 1. siječnja 2002. te s obzirom na činjenicu da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. prosinca 2004., sud drugoga stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je zbog zastare odbio zahtjev tužitelja. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a."
VSRH, Rev x 270/14-2, od 8. travnja 2014. godine.