Tražbina s
osnova izgubljene zarade dospjela je kada je tužitelj osim za počinitelja
saznao za štetu i njezinu visinu, a to je u konkretnom slučaju primitkom
rješenja kojim je utvrđen gubitak njegove radne sposobnosti, od kada i teče
zastarni rok.
Nižestupanjski
sudovi su prihvatili tuženikov prigovor zastare i odbili tužbeni zahtjev
ocijenivši da je tražbina dospjela kada je tužitelj saznao za štetu i njenu
visinu, a u ovom slučaju to je veljača 1998. kada je tužitelj primio rješenje
kojim je utvrđen gubitak radne sposobnosti, pa je u trenutku podnošenja tužbe
26. veljače 2004. istekao rok zastare iz čl. 376. ZOO.
Prema pravnom
shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl.
376. ZOO kada su zaključili da je u ovom slučaju nastupila zastara tužiteljeve
tražbine prije podnošenja tužbe sudu.
Predmet spora je naknada štete zbog izgubljene zarade koja je nastala
tužiteljevim umirovljenjem pri čemu utužena renta predstavlja razliku između
plaće koju je tužitelj mogao ostvarivati radeći u svom zanimanju
(elektroinstalatera) i mirovine koju prima. Takvu naknadu štete tužitelj može
ostvarivati u obliku rente ali i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo
razdoblje. Pitanje zastare naknade štete s osnova izgubljene zarade koja
nastaje sukcesivno prosuđuje se prema odredbi čl. 376. ili 377. ZOO-a, jer
rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 373. ZOO-a.
Prema odredbi čl. 376. st. 1. i 2. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva
za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu
učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je nastala šteta.
Polazeći od utvrđenja da je tužitelju rješenjem HZ MIO od 20. veljače 1998.
utvrđeno tužiteljevo pravo na mirovinu, te kod nesporne činjenice da je prije
toga dana tužitelju bila poznata osoba koja je počinila štetu, rok zastare
počeo je teći kada je tužitelj primio navedeno rješenje. Time što je tužitelju
utvrđena visina mirovine tek rješenjem od 15. siječnja 2004. nije odlučna za
računanje zastare, jer je tužitelj objektivno mogao saznati za visinu mirovine
istovremeno kada je i utvrđeno njegovo pravo na mirovinu, ali je sam uzrokovao
odgodu prava na isplatu mirovine time što nije uplatio potrebne doprinose koji
su bili uvjetom za utvrđivanje visine mirovine i njenu isplatu. Tužitelj se u
svakom slučaju ne može sa uspjehom pozivati na vlastite propuste u svoju korist
prilikom ostvarivanja zakonom zajamčenih prava.
S obzirom na iznijeto u trenutku podnošenja tužbe 26. veljače 2004. već je
istekao trogodišnji rok zastare, pa je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom
primjenom odredaba materijalnog prava.
VSRH, Rev
1292/2010-2 od 15. svibnja 2012. godine.