Prošla je godina dana od stvarnog početka procesa liberalizacije tržišta obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u Republici Hrvatskoj. Zakašnjeli porođaj bijaše bolan i donio je na svijet čedo čije rođenje većina osiguratelja, dotada usmjerenih više ka dogovoru o zajedničkom nastupu na tržištu nego ka tržišnoj utakmici, nije željela. Sjetimo se velike obiteljske svađe na samom početku, tjeranja neposlušnih sa zajedničkih jasala (slučaj Generali), i sl. No, dijete je tu i, htjeli-nehtjeli, o njemu se trebalo brinuti. Da vidimo, dakle, kakvo je stanje nakon prvoga rođendana famozne princeze zvane Liberalizacija.
Ono što upada u oči jeste činjenica da je kroz tih godinu dana došlo do realnog pada premije osiguranja AO (u apsolutnom iznosu od 590 milijuna , u relativnom – od 23 %). Pad se i dalje nastavlja: u veljači 2015. premija AO je pala još 88,3 milijuna kuna (- 22,4 %; prosječna premija – 24,5 %), unatoč činjenici da je broj osiguranih vozila (i polica) veći, pa su optužbe da to prijeti urušavanjem tržišta osiguranja općenito, gubitkom profitabilnosti poslova osiguranja od AO, mogućnošću da neki osiguratelji dođu u situaciju da ne mogu izvršavati svoje obveze isplate šteta i sl., sve češća i dramatičnija. Priželjkuje se nakakav deus ex machina koji će čarobnim štapićem riješiti problem (zaustaviti daljnji pad premija). No,njega nema, a njegove uloge se valjda odrekla i sama HANFA, koja mirno promatra što se zbiva dajući Djetetu šansu da odraste i očvrsne. Dakle, rješenje problema moraju naći sami osiguratelji .
Od liberalizacije i deregulacije tržišta očekivalo se puno više nego što je kroz proteklih godinu dana, ili nešto više, ostvareno (Hrvatski autoklub proveo je, prije desetak dana, anketu u kojoj je sudjelovalo 951 vozač-osiguranik; interesantno je da je 70,3 % vozača očekivalo još nižu premiju nego što je ona danas na tržištu). Osiguratelji su uglavnom liberalizaciju shvatili kao slobodu tarifiranja AO. No, ta sloboda, kako su je oni shvatili, doista prijeti da nas izvede iz kruga civiliziranih EU zemalja (slom sustava). Sloboda tarifiranja više je usmjerena ka nekom de facto dogovoru kako zaustaviti pad premije, nego k tomu kako usavršiti duh i kulturu liberalizacije. Postojeću realnost slobode tarifiranja teško je (stručno) protumačiti, jer sloboda kako je shvaćena i kako se prakticira krije netransparentnost prema korisnicima-vozačima. Ona vrlo malo koristi personalizirane parametre za određivanje stvarno potrebne i opravdane premije (spol, dob, vrsta aktivnosti osiguranika, područje kretanja, broj prijeđenih kilometara ,itd.). Jednom riječju, društva gotovo da i ne poznaju strukturu rizika kojega bi trebali preuzeti na temelju personaliziranih kriterija.Vrlo je upadljiv manjak informacija osiguraniku kod sklapanja ugovora o AO. Preteže stari način sklapanja ugovora (šalter tehničkih pregleda, gdje komunikacije nema niti je može biti). Zanemaruje se profesionalnost koja jedina garantira stručne i sigurne informacije o predmetu osiguranja (problem prodaje internetom, problem manjka nadzora profesionalnosti internih prodavača, koji ne moraju imati ni odgovarajuću licencu kao nekakvo jamstvo potrebnog znanja). Osiguranik, kao prosječan vozač, još uvijek je inertan i neaktivan u ocjeni i vrednovanju servisa koji osiguratelj pruža svom osiguraniku i trećoj osobi kod nastanka štete; on je nesposoban razmišljati o općoj (ne)solventnosti osiguratelja, o njegovoj tehničkoj efikasnosti u obradi i isplati šteta…U takvoj situaciji nema smisla ni govoriti o stvarnoj liberalizaciji i o potrebi njenog unaprijeđenja . Dovoljno je staru (ilegalnu) praksu (neutemeljeni bonusi, razni bonovi i povrati ispod stola) nastaviti pod krinkom legalne liberalizacije (što se, s terena upućeni tvrde, i dalje događa). U cilju utaženja ogromne gladi za premijom povlađuje se onima koji su imali štetu/štete (otkup malusa,odnosno kako se eufemistički zove : zaštita bonusa) čime se zanemaruje preventivna zadaća sustava bonus-malus, koja je i glavni razlog i opravdanje korištenja toga sustava u zadnjih šezdesetak godina.
Ono što je pozitivno donijela liberalizacija jesu šaroliki dodaci uz obvezno AO, kao što su osiguranje pravne pomoći osiguraniku, asistenca na cesti, zamjensko vozilo u slučaju nesreće, troškovi repatrijacije putnika itd. No, ti dragovoljni dodaci, uz dodatnu premiju, mogu biti i u sustavu neliberaliziranog tržišta, kao pertinencija obveznog osiguranja. Pozitivna je i činjenica da se broj ponuđača (osiguratelja) povećao, što zahvaljujemo prvenstveno interesu koji iskazuju neki strani osiguratelji, iako zasada ne u sustavu slobodnog pružanja usluga, već u sustavu slobode osnivanja podružnica. Pozitivno je i to što je liberalizicija AO premija dovela do oživljavanja (nekih) ostalih imovinskih osiguranja (čijem višegodišnjem propadanju i stagniranju je glavni krivac upravo AO, jer su se za premiju AO poklanjali kasko osiguranje, osiguranje putnika od nezgode, požarna osiguranja, putna osiguranja, zdravstvena osiguranja i sl.). Konačno se došlo do spoznaje da nije samo AO vrijedno pažnje i da je imovinsko osiguranje postojalo i prije pojave AO.
Pozitivno je i to što, unatoč činjenici da je premija AO u tako kratkom vremenu pala u takvom iznosu i postotku, nije došlo do realizacije grčkog sindroma: nijedan osiguratelj nije otišao u stečaj; službeno – svi su osiguratelji likvidni i mogu izvršavati svoje obveze iz ugovora o AO osiguranju. To zasigurno dugujemo činjenici da se u ovakvu liberalizaciju krenulo s vrlo visoke razine (prosječne) premije, koja je godinama rasla, dok su istovremeno štete znatno padale po broju i po iznosima .
Ipak, postavlja se ozbiljno pitanje koliko su oni koji ajmeču i traže spas u promjeni premija na gore u pravu? Ako pođemo od studije Tržište obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, koju je izradilo Hrvatsko aktuarsko društvo u studenom 2013.g., i čiji je cilj bio očigledno upozoriti na moguće negativne posljedice nadolazeće neozbiljne liberalizacije AO, kombinirana kvota (kvota šteta neto + kvota troškova neto) AO u 2012. bila je 83,70 %, što je ocijenjeno kao pozitivna granica djelatnosti za pokriće obveza osiguratelja. Prema načinjenim stres testovima, uz sniženje premije za 10-15 %, a uz zadržavanje troškova, dovelo bi kombiniranu kvotu na 100 %. S obzirom da je premija pala za 23 %, zaključak je da su osiguratelji u AO zabilježili velike gubitke? Vidjet ćemo hoće li ih i iskazati u svojim bilancama ili ćemo zaključiti da je stres test HAD-a značio lažno upozorenje i netočnu prognozu. Ako je pak upozorenje bilo točno – pitanje je samo tko će prvi krenuti gore, a to znači i shvatiti da bit liberaliziranog tržišta nije samo najniža premija. U svijetlu rezultata ankete HAK-a, kod 91,8 % vozača cijena osiguranja je taj činitelj koji odlučuje kod koga se osigurati. A kao razlog promjene osiguratelja u obnovi registracije niža cijena kod novog osiguratelja je kod 45,1 % vozača odlučujući faktor. E, sad, tko će imati hrabrosti reći tržištu (vozačima osiguranicima): najskuplji smo, jer smo najbolji? Da otvorimo kladionicu?