Kad je do
zapaljenja vozila došlo uslijed kvara na vozilu koji je posljedica prometne
nezgode u kojoj je motorno vozilo sudjelovalo i ako je samozapaljenje
izazvalo požar u kojem treće osobe i osobe koje su s trećim osobama izjednačene
trpe štetu na svojim stvarima, tada se radi o šteti nastaloj upotrebom motornog
vozila za koju odgovora osiguravatelj.
U ovoj fazi postupka nije sporno da je u noći sa 6. na 7. studenoga 2004. u
prometnoj nezgodi oštećen osobni automobil koji je osiguran od automobilske
odgovornosti kod tužene, a nalazi se u vlasništvu tužiteljičina supruga. nije
niti sporno da su u prometnoj nezgodni nastala oštećenja na automobilu, zbog
kojih automobil nije bio u voznom stanju te je vučnom službom otpremljen u
skladište tužiteljice u V. G..
Također iz utvrđenja sudova nižeg stupnja slijedi da je 7. studenoga 2004.,
dakle, u danu kada je automobil dovezen u skladište tužiteljice došlo do
njegovog samozapaljenja zbog čega je izgorio i automobil i stvari u skladištu
tužiteljice.
Sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice zauzimajući shvaćanje da do štete
na stvarima tužiteljice nije došlo uslijed uporabe motornog vozila te da stoga
ne postoji odgovornost tužene kao osiguravatelja.
U reviziji tužiteljica postavlja materijalno pravno pitanje: "Može li se
smatrati da bi postojala odgovornost tuženice za nastalu štetu ako bi
posljedica zapaljenja vozila bila uzrokovana oštećenjima na vozilu koja su na
vozilu nastala uslijed prometne nezgode?"
Drugim riječima bi li se radilo o šteti nastaloj uslijed upotrebe motornog
vozila kada bi se utvrdilo da je do samozapaljenja došlo zbog toga što su na vozilu
uslijed prometne nezgode nastupila takva oštećenja na vozilu koja su dovela do
zapaljenja vozila, požara i štete na stvarima tužiteljice.
Prema ocjeni ovog suda radi se o važnom pitanju o čijem rješavanju ovisi odluka
u ovom spisu i o čemu ovisi jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost svih u
njegovoj primjeni.
Pitanje revidenta odnosi se na primjenu čl. 1. Uvjeta za osiguranje od
automobilske odgovornosti od 22. svibnja 1999. (dalje: Uvjeti) kojom odredbom
je propisano da je osiguravatelj u obvezi naknaditi štetu na temelju propisa o
odgovornosti za naknadu štete ako je pri upotrebi vozila, došlo do uništenja
ili oštećenja stvari, osim ako se radi o stvarima koje je imatelj motornog
vozila primio radi prijevoza.
Kako se Uvjeti pozivaju u čl. 1. na propise o odgovornosti za štetu valja
ovu odredbu povezati s odredbom čl. 174. ZOO-a prema kojoj imalac opasne stvari
odgovor za štetu koja je nastala uslijed upotrebe opasne stvari, a motorno
vozilo u upotrebi smatra se opasnom stvari.
Prema ocjeni ovog suda kada do zapaljenja vozila dolazi uslijed kvara na vozilu
koji su posljedica prometne nezgode u kojoj je motorno vozilo sudjelovalo
i ako je samozapaljenje izazvalo požar u kojem treće osobe i osobe koje su s
trećim osobama izjednačene trpe štetu na svojim stvarima, tada se radi o šteti
nastaloj upotrebom motornog vozila za koju sukladno čl. 1. Uvjeta odgovora
osiguravatelj.
Tužiteljica je tijekom postupka predlagala provođenje vještačenja radi
utvrđivanja uzroka zbog kojeg je došlo do zapaljenja vozila, a upravo stoga što
je tijekom postupka iznosila pravno shvaćanje koje i ovaj sud smatra pravilnim.
Kako sudovi zbog drugačijeg pravnog pristupa koji se može svesti na “ad
liminiem“ zauzimanje shvaćanja da se samozapaljenje vozila u garaži ne
može smatrati uzrokom koji se može podvesti pod pravni standard uzroka štete
koji leži u upotrebi motornog vozila nisu provodili predloženo vještačenje to
činjenično stanje u ovom predmetu nije potpuno i pravilno utvrđeno, a da bi se
pravilno primijenilo materijalno pravo.
Stoga je valjalo presude sudova prvog i drugog stupnja ukinuti i odlučiti kao u
izreci ovog rješenja sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a.
U nastavku postupka sud će sukladno prijedlozima stranaka provesti dokaz
vještačenjem radi utvrđivanja u čemu leži uzrok samozapaljenja vozila
osiguranika tužene, provesti druge dokaze odlučne radi utvrđivanja pretpostavki
za odštetnu odgovornost tužene i potom donijeti novu na zakonu osnovanu
presudu.
VSRH, Rev
2643/2012-2 od 23. travnja 2014. godine.