“Osigurao sam kasko svoje vozilo kupljeno preko leasinga kod jednog našeg, odnosno stranog, osiguratelja X koji odnedavna radi i u Hrvatskoj. Imao sam težu prometnu nesreću za koju sam sam odgovoran i nakon koje sam dospio u bolnicu, gdje sam bio tjedan dana. U međuvremenu, s mjesta nezgode moje ja auto odvezao jedan prijevoznik, kojega je pozvala policija, i smjestio ga u svoje ograđeno dvorište, gdje i inače smješta takva vozila, dok ih vlasnik ne preuzme. Vozilo je tamo ostalo dvadesetak dana, dok osiguratelj nije izvršio procjenu štete, za što mi je prijevoznik izdao uredan račun. Međutim, osiguratelj taj račun ne želi platiti…”.
Nažalost, osiguratelj X (a to je naš osiguratelj, bez obzira što je u vlasništvu inozemnog kapitala, jer radi u Hrvatskoj temeljem odobrenja hrvatskog nadzornog tijela), u svojim uvjetima za osiguranje automobilskog kaska, u čl. 14.st.1. t. 9. izričito isključuje obvezu osiguratelja za sve štete nastale “posredno, ostvarenjem osiguranog slučaja, kao: gubitak zarade, danguba, kazna, troškovi uporabe unajmljenog vozila (ako nije posebno ugovoreno), plaćanje na temelju odgovornosti, naknada za garažiranje i čuvanje vozila, osim naknade za čuvanje vozila u najnužnije potrebno vrijeme na mjestu nezgode ili na drugom najbližem pogodnom mjestu ako se ne radi o mjestu boravka ili sjedištu osiguranika….”.
Dakle, troškovi garažiranja i čuvanja po kasko osiguranju automobila naknađuju se samo ako su bili najnužnije vrijeme i to na mjestu nezgode ili na drugom najbližem pogodnom mjestu, ali samo izvan prebivališta ili sjedišta osiguranika. Ratio ovakve odredbe vjerojatno je bila (netočna) pretpostavka da svaki osiguranik ima pogodno mjesto u svom dvorištu, garaži i sl. u kojoj može garažirati oštećeno vozilo. Naravno, stvar je ugovora o osiguranju (i uvjeta) što će predvidjeti, pa je i ovakvo sužavanje obveze osiguratelja odnosno pravo osiguranika na naplatu troškova - dozvoljeno.