Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila invaliditet osigurane osobe, a za koju štetu odgovara poslodavac ako su invaliditet, tjelesno oštećenje osiguranika nastali zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu.
Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva od tuženika naknadu štete u visini novčanih davanja koje je za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 31. siječnja 2010. isplatio svom osiguraniku, a zaposleniku tuženika B. K., po osnovi prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
Prema odredbi čl. 174. st. 1. ZMIO korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., prevode se ta prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema odredbama ovog Zakona.
Iz obrazloženja rješenja tužitelja kojim je B. K. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a i iz samih revizijskih navoda, proizlazi da je prije donošenja tog rješenja B. K. bio korisnik prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti kao posljedice ozljeđivanja na radu kod tuženika, koja prava je ostvario prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., pa mu je na temelju navedene odredbe ZMIO to pravo prevedeno na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Prevođenje ranije stečenog prava osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad posljedica je njegove invalidnosti uzrokovane ozljeđivanjem na radu kod tuženika do kojeg je došlo iz razloga što nisu provedene mjere zaštite na radu, pa je neosnovana tuženikova tvrdnja da ne postoji uzročna veza između nezgoda na radu i štete koju tužitelj trpi isplatama mirovine utvrđene na temelju odredbe čl. 174. st. 1. ZMIO. Stoga je neosnovana i revizijska tvrdnja da je u vezi pitanja postojanja uzročne veze počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
U smislu odredbe čl. 211. st. 1. ZMIO, a jednako i prema odredbi čl. 161. st. 1. ZMO, tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invaliditet ili smrt osigurane osobe, s tim da za štetu odgovara poslodavac, ako su invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osiguranika nastali zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu.
Budući da nije sporno da je do ozljeđivanja osiguranika tužitelja na radu kod tuženika došlo iz razloga što nisu provedene mjere zaštite na radu, sudovi su osnovano zaključili da postoji odgovornost tuženika za predmetnu štetu i slijedom toga pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili u visini nespornog iznosa štete.
VSRH, Rev 1252/2011-2 od 10 ožujka 2015. godine.