Nesporno je da svako osiguravajuće društvo težeći ka stalnom razvoju ima potrebu za kvalitetnim informacijskim sustavom. Također je nesporno da informacijski sustavi zbog ubrzanog razvoja informacijskih tehnologija brzo zastarijevaju, a razvoj osiguranja ih prestiže.
Stoga se česta dilema u osiguravajućim društvima u smislu "Vlastiti razvoj IS ili kupovina gotovog rješenja" ne smije gledati isključivo u smislu zadovoljenja trenutnih potreba društva, već kao mogućnost stalnog razvoja IS sukladno razvoju društva i tržišta. Ne vodeći računa o budućim potrebama društvo će brzo upasti u zamku veoma skupog održavanja sustava i nemogućnosti njegove dogradnje, a samim tim i nemogućnosti brzog djelovanja na tržištu osiguranja što i jest primarna djelatnost društva.
Mada na prvi pogled izgleda veoma rizično razvoj toliko važnog segmenta poslovanja kao što je informacijski sustav prepustiti vanjskom partneru to u praksi nije tako, u stvari je upravo suprotno.
Prateći kretanja na tržištima osiguranja i razvijajući već petnaest godina informacijske sustave potrebe osiguravateljne industrije primjetili smo niz ključnih faktora koje osiguravajuća društva uzimaju u obzir kod rješavanja navedene dileme:
Znanje iz osiguranja:
Mada na prvi pogled izgleda da je ovladavanje znanjem iz oblasti osiguranja jednostavnije osigurati za vlastite zaposlenike u okviru vlastite kuće to se u kratkom vremenu pokaže netočno i kontraproduktivno. Naime vlastiti informatički stručnjaci imaju isključivo pristup do informacija u okviru vlastite osiguravajuće kuće, dok se pravim izborom poslovnog partnera (pod uvjetom da rješava slične probleme za više društava) kroz informacijski sustav dolazi do novih spoznaja i organizacijskih sposobnosti. Oslanjanjem na vlastiti informatički razvojni tim u pravilu se zamrzava postojeća organizacija pretačući je u IS koja će vremenom zasigurno postati ograničavajući faktor.
Mogućnost provjere rješenja:
Mogućnost provjere kvalitete rješenja izrazito je na strani vanjskog partnera, jer se provjera rješenja ne odvija unutar kuće i podložna je drugačijem mišljenju i kritikama. Ako vanjski poslovni partner ima široku bazu korisnika onda će kroz ponudu rješenja svojim korisnicima jednostavno doći do dragocjenih kritičkih procjena i sugestija. I ovo pitanje na prvi pogled izgleda jednostavnije provesti u vlastitoj kući, a posebno kod većih društava, ali se zaboravlja da je teško i skoro nemoguće kritički gledati na vlastito rješenje i poboljšavati ga jer to je Vaš projekt i Vi ste ga postavili (najteže je kritizirati sebe) te su ocjene nerealne i provjereno dovode do nekvalitetnih i ograničavajućih rješenja.
Ovisnost:
Još jedna zamka vlastitog rješenja u koju osiguravatelji stalno upadaju je strah od ovisnosti. Plašeći se moguće ovisnosti od vanjskih poslovnih partnera često ulijeću u zamku ovisnosti od vlastitih djelatnika. Sa pozicije uprave ova druga ovisnost mnogo je gora. Dok se pitanje moguće ovisnosti od poslovnog partnera jednostavno rješava člankom ugovora, ovisnost o vlastitim djelatnicima (posebno "sveznalicama") je u kratkom vremenu postaje nerješiv problem, a nerijetko težeći stalno biti aktualni vlastiti djelatnici postanu kočnica daljeg napretka. Cilj vlastitog djelatnika je dospjeti na što veću poziciju sa što manjim naporom dok je cilj pravog poslovnog partnera opstati na tržištu te je prisiljen na stalno ulaganje i razvoj. Preporučamo Vam da već prvom prilikom kad nekog djelatnika osjetite kao nezamjenjivog u istom trenutku otpustite jer dobar djelatnik širi vlastita znanja i nikad se neće dovesti u situaciju da bude nezamjenjiv.
Kao primjer bagateliziranja korporativnog informacijskog sustava navest ću slučaj jednog renomiranog Hrvatskog osiguravatelja u kojem je unutarnja borba za pozicije i "nezamjenjivost" u realizaciji informatičkog sustava dovela društvo u situaciju da ima četiri direktora različitih dijelova informacijskog sustava, a što je najgore sam informacijski sustav isti ti direktori nazivaju "integralnim" (ovo bi bilo smješno da nije istina).
Kreativnost:
Općepoznata je stvar da samo zaljubljenici u svoj posao mogu biti dovoljno kreativni. Kako onda očekivati da informatičar zaposlen u osiguranju bude kreativan i to na duži rok. Posebno što velik broj informatičara u osiguranju na zaposlenje u osiguranju gleda kao na dobro udomljenje (posebno u velikim društvima, jer da nije tako zaposlio bi se u informatičkoj tvrtki). Sa druge pak strane vanjski poslovni partner samom činjenicom da je razvoj IS (trenutno profesija koja je najviše izložena promjenama) kreativnost tima mora razvijati kao uvjet opstanka.
Tehnološka dostupnost:
Priča iz svih prethodnih stavki i za ovu se može ponovit, ali sa razlikom što ova stavka često iziskuje tolika sredstva za ulaganje u razvojne alate od društava koja često i po nekoliko puta prelaze cijenu kupnje i održavanja cjelokupnog informacijskog sustava od vanjskog poslovnog partnera. Karikirano se može reći da pojedina osiguravajuća društva opremaju cijele servisne centre kako bi popravili samo jedno vozilo. Sa druge pak strane vanjski poslovni partneri kupljenu tehnologiju gledaju što bolje iskoristiti i ni u jednom trenutku ne zaostajati za mogućom konkurencijom. Naravno da je ovdje teret tehnološkog praćenja podijeljen na sve klijente vanjskog poslovnog partnera.
Cijena:
Nasuprot nepoznatoj cijeni vlastitog razvoja vanjski partner će uvijek ponuditi konačnu i poznatu cijenu. U praksi smo se uvjerili da vlastiti razvoj u pravilu košta nekoliko desetaka puta više od kupovine rješenja. Ovdje treba uzeti u obzir sve troškove, plaće, razvojne alate, računala, savjetnike, testere i ostale resurse angažirane na vlastitom razvoju.
Jedini razuman uvjet za izbor vlastitog razvoja može biti čuvanje poslovne tajne, ali i ovo pitanje je daleko lakše u vidu ugovora urediti sa poslovnim partnerom nego sa vlastitim djelatnikom.
Postavlja se pitanje zašto se ipak velik broj osiguravajućih društava odlučuje za vlastiti razvoj nasuprot dosta kvalitetnoj ponudi gotovih rješenja na tržištu? Odgovor na ovo pitanje trivijalan je i jednostavan. Odluku o mogućoj kupnji novog informacijskog sustava ili razvoja donose upravo informatičari i naravno da je u takvom slučaju njihov izbor u pravilu uvijek unaprijed određen.
Korisno pravilo:
Iz svega navedenog jasno je da Uprava osiguravajućeg društva odluku o budućem informacijskom sustavu ni u kom slučaju ne smije donositi u suradnji sa vlastitim informatičarima, a krajnje je neozbiljno tu važnu odluku direktno ili indirektno prepustiti njima. Odluka mora biti isključivo poslovne naravi, a moguće potrebne stručne procjene potrebno je prepustiti nezavisnoj kući.