Kvalitetu zdravstvene zaštite krojit će ipak aktualna politika

Od proljeća iduće godine, do kad bi trebala početi primjena novog Zakona o kvaliteti zdravstvene zaštite, u hrvatskim će se bolnicama po prvi put sustavno pratiti troškovi liječenja, prosječna duljina liječenja po dijagnozama, broj propisanih recepata te pregleda liječnika opće prakse u jednom danu, kao i stopa mortaliteta kod najčešćih dijagnoza. Zakon je donesen po hitnom postupku na posljednjem zasjedanju Sabora prije ljetne stanke, unatoč negativnom mišljenju Saborskog odbora za zdravstvo koji je gotovo jednoglasno zatražio korekciju prijedloga zakona i drugo čitanje, tim više jer nije postignuta suglasnost sa strukovnim komorama i sindikatima. Mjerama sadržanim u Zakonu o kvaliteti, kojeg ministar zdravstva Neven Ljubičić naziva jednim od najznačajnijih u svom resoru, trebao bi se uspostaviti hrvatski standard kvalitete zdravstvene zaštite i procjena sigurnosti pacijenata. Kvaliteta će se procjenjivati u svim segmentima rada zdravstvenih ustanova te obuhvaća upravljanje, racionalnost ekonomskoga poslovanja, postupke liječenja, obrazovanje i znanstvene aktivnosti, njegu bolesnika, sigurnost laboratorija i aparata, sigurnost bolesnika i medicinskoga osoblja, zaštitu prava bolesnika, komunikaciju s javnošću i praćenje rezultata liječenja. Dokazano je, naime, da čak 80 posto od ukupnog broja pogrešaka proizlazi zbog nedostataka u sustavu rada bolnica, odnosno da pogreške obično nastaju unutar slabe organizacije i loših ili nepostojećih standarda kvalitete. Odluke pojedinaca krive su pak za 15 do 20 posto pogrešaka.

Za provedbu uspostave kvalitete će biti zadužena Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu kao nacionalno tijelo koje će formirati Vlada, a Agencija će na zahtjev ustanova vršiti procjenu i davati akreditacije. Svaka bolnica morat će uspostaviti povjerenstvo za kvalitetu, a klinički pokazatelji kvalitete zdravstvene zaštite koji će se ubuduće pratiti su među ostalim i broj izdanih uputnica, prosječno vrijeme preoperativnog i postoperativnog ležanja u bolnicama, stope bolničkog mortaliteta od srčanog udara u pojedinim bolnicama, stopa mortaliteta u pojedinim bolnicama za deset najčešćih dijagnoza i kirurških postupaka. Pratit će se i zadovoljstvo bolesnika koji će ispunjavati opsežne ankete u kojima ih se pita koliko su čekali na prijem u bolnicu, koliko su zadovoljni uslugama ustanove, ali i prometnim znakovima na prilazu bolnici. Za početak se planira uvođenje standarda, kliničkih smjernica i pokazatelja kvalitete za uzimanje, čuvanje i presađivanje organa i tkiva, za zaštitu prava pacijenata, uspostava i redovita provedba ankete o zadovoljstvu zdravstvenih radnika, provedba edukacijskog programa zdravstvenih radnika o zaštiti prava bolesnika te provedba programa praćenja smrtnih ishoda u bolnicama. Najveći nedostatak Zakona, smatraju članovi Odbora za zdravstvo čije se mišljenje očito nije uvažilo, jest činjenica da Zakonom nije obuhvaćen cjelokupni zdravstveni sustav već isključivo bolnički sustav. Zakon, naime, uopće ne spominje primarnu zdravstvenu zaštitu, javno zdravstvo te poliklinike. Po mišljenju članova Odbora, nadalje, nije određena uloga strukovnih komora u zdravstvu, te nedostaju odredbe o ulozi osiguravajućih institucija dok upravo zdravstveno osiguranje svojim djelovanjem velikim dijelom utječe na kvalitetu zdravstvene zaštite. Manjkave su i odredbe koje se odnose na sastav i mandat Povjerenstva za osiguranje kvalitete u bolnicama, a neki članovi odbora upozoravaju da je upravljanje Agencije za kvalitetu potpuno pod kontrolom države, odnosno Vlade, što donosi opasnost da umjesto neovisnih procjena kvalitetu kroji aktualna politika.