Kad ugovaratelj osiguranja života ima pravo na isplatu otkupne vrijenosti police, prije nastupanja osiguranog slučaja, to mu ne daje pravo na isplatu cijelog osiguranog iznosa.
Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:
- da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju života, s početkom osiguranja od 1. prosinca 1995. na rok od 20 godina (istek osiguranja 1. prosinca 2015.) uz godišnju premiju od 2.000 DEM i osiguranu sumu od 49.954 DEM,
- da su sastavni dio ugovora osiguranja ponuda za osiguranje života i Uvjeti za osiguranje života – UŽ-04 (dalje: Uvjeti) koji se dostavljaju zajedno s policom,
- da je tužitelj uplatio na ime godišnjih premija 6.000 DEM,
- da je 20. svibnja 1999. tužitelj podnio zahtjev tuženiku za otkup svote osiguranja odnosno zahtjev za raskid ugovora i sklapanje novog ugovora pozivom na čl. 22. toč. 4. Uvjeta,
- da je tuženik 26. svibnja 1999. pismeno odgovorio tužitelju otklonivši primjenu toč. 4. čl. 22. Uvjeta s obzirom na rizike za koje je ugovor sklopljen, te je tužitelja pozvao da dostavi original police osiguranja kao i broj tekućeg računa za isplatu otkupne vrijednosti police u iznosu od 2.557,31 DEM koji obračun je izvršen na temelju osigurane svote podataka o plaćenoj premiji, te tablice otkupnih vrijednosti, a prema odredbi čl. 24. Uvjeta,
- da je suglasnom voljom stranaka 12. srpnja 1999. po istoj polici tužitelju odobren predujam u iznosu od 2.300 DEM koji mu je isplaćen, te je smanjena osigurana svota na iznos od 198 DEM bez plaćanja daljnjih premija.
U ovom postupku tužitelj traži isplatu cijele osigurane svote (umanjenu za primljeni predujam), a u žalbi i reviziji ponavlja da mu je sud trebao dosuditi barem iznos uplaćenih premija.
Sud u smislu čl. 22. ZPP odlučio je u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku.
Osnovano su nižestupanjski sudovi zaključili da među strankama ugovor o osiguranju života nije raskinut, pa tužitelj ni nema pravo na isplatu dosada uplaćenih premija.
Tužitelj pogrešno tumači odredbu čl. 22. toč. 4. Uvjeta osiguranja na način da bi kod otkupa police osiguranja odnosno sklapanja novog ugovora o osiguranju imao pravo na isplatu cjelokupne osigurane svote.
Osigurana svota iz ugovora o osiguranju života isplaćuje se kad nastupi osiguran slučaj prema odredbi čl. 942. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91 i dr. – dalje: ZOO) odnosno ispunjenjem Uvjeta za osiguranje života i to čl. 22. st. 1. i 2., a što znači za slučaj doživljavanja istekom roka na koji je ugovor sklopljen te u slučaju smrti osiguranika.
Prema odredbi čl. 6. Uvjeta o osiguranju života sklapa se ugovor na temelju ponude na tiskanici O. Z. a u ponudi moraju biti istinito navedeni svi bitni podaci za sklapanje ugovora o osiguranju i rizici koje O. Z. preuzima.
Upravo iz ponude za osiguranje života koje je sastavni dio police osiguranja i koje je tužitelj potpisao proizlazi da je tužitelj upoznat s rizicima budući da su na poleđini police jasno navedeni nastupom kojih rizika dolazi do obveze na strani tuženika i isplate cijele osigurane sume, a to su pod a) isplata osigurane svote i dobit u slučaju doživljenja i pod b) isplata osigurane svote i dobiti u slučaju smrti.
Prije nastupa osiguranog slučaja ugovoritelj osiguranja ima pravo na otkupnu vrijednost police pod uvjetima iz čl. 954. ZOO odnosno 24. Uvjeta o osiguranju života, a upravo pozivom na Uvjete tužitelj je i zatražio od tuženika otkup vrijednosti police, pa ne može tvrditi kako nije bio upoznat sa sadržajem Uvjeta, odnosno da ih nije primio.
No, ta okolnost i nije od pravnog značenja za ovu parnicu s obzirom da je suglasnom voljom stranaka došlo do isplate predujma i smanjenja sume osiguranja, a tužitelj svoj zahtjev temelji na čl. 22. st. 4. Uvjeta. Kako tužitelj temeljem ugovora o osiguranju i rizika koji su obuhvaćeni policom nema pravo na isplatu cijele osigurane sume, jer se osigurani slučaj nije dogodio, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
VSRH, Rev-636/2006-2 od 11. srpnja 2007. godine.