To što oštećenik može neposredno zatražiti naknadu štete od osiguratelja odvjetnika, ne isključuje mogućnost da oštećena osoba traži izravno od odvjetnika pretrpljenu štetu.
Revizija je osnovana.
U reviziji tužitelj postavlja sljedeće pravno pitanje: „Da li odvjetnik koji počini štetu stranci koju zastupa odgovara osobno ili za njegovu štetnu radnju odgovara osiguravajuće društvo kod kojega je odvjetnik osiguran od profesionalne odgovornosti?“
Ocjenjujući tako postavljeno pitanje od važnosti za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev jer nalaze tužbeni zahtjev neosnovanim, smatrajući da odvjetnici nisu pasivno legitimirani, pa tako niti tuženici u ovoj parnici za naknadu štete tužitelju zbog eventualnih propusta u njegovom zastupanju, jer da su u takvoj vrsti spora pasivno legitimirani samo osiguratelji odvjetnika.
Pogrešan je takav zaključak nižestupanjskih sudova.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete smatrajući da na strani prvotuženika postoje propusti zbog toga što je prvotuženik podnio tužbu u radnom sporu radi zaštite prava tužitelja izvan zakonom propisanog roka, a drugotuženik kao odvjetnik da je podnio tužbu u zaštiti radnih prava tužitelja, znajući da je ona prekasno podnesena, zbog čega da tužitelj trpi štetu. Prema odredbi čl. 44. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94 - dalje: ZO) koji je u primjeni na konkretni slučaj, odvjetnik je dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva. Ugovor o osiguranju od odgovornosti za odvjetnike, članove odvjetničkog društva i za odvjetnike koji rade u tom društvu, zaključuje to društvo. U stavku 2. iste odredbe Zakona propisano je da se uvjetima osiguranja može predvidjeti da štetu do određenog iznosa nadoknađuje odvjetnik izravno. Slijedom navedenog proizlazi da su se odvjetnici dužni osigurati od odgovornosti.
Prema odredbi članka 940. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91) i čl. 964. ZOO/05 propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njezinu naknadu. U stavku 2., propisano je da osiguratelj snosi, u granicama svote osiguranja troškove spora (i druge opravdane troškove) o osiguranikovoj odgovornosti.
Odredbom iz čl. 941. ZOO/91 i čl. 965. ZOO/05, propisano je u stavku 1. da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. U stavku 2. istih zakonskih odredbi je propisano da oštećena osoba ima, od dana kad se dogodio osigurani slučaj, vlastito pravo na naknadu iz osiguranja te je svaka kasnija promjena u pravima osiguranika prema osiguratelju bez utjecaja na pravo oštećene osobe na naknadu.
Slijedom svih prije navedenih odredbi, kako ZO, tako i ZOO/91 i ZOO/05, proizlazi da njima nije isključena mogućnost tužitelja kao oštećenika da zahtijeva naknadu štete izravno od odvjetnika za kojeg smatra da je tu štetu počinio.
To što oštećenik može neposredno zatražiti naknadu štete od osiguratelja odvjetnika, ne isključuje mogućnost da oštećena osoba traži izravno od odvjetnika pretrpljenu štetu. Dapače, prema odredbi čl. 44. st. 2. ZO, uvjetima osiguranja može biti predviđeno da štetu do određenog iznosa nadoknađuje odvjetnik izravno.
Prema tome, nepravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženici kao odvjetnici u konkretnom slučaju nisu pasivno legitimirani u ovome sporu ako su oni bili u odnosu zastupanja tužitelja kao njegovi punomoćnici. Prema tome, odvjetnici za štetu u zastupanju stranke odgovaraju po općim propisima obveznog prava.
VSRH, Rev 2611/12-2 od 18. svibnja 2016.godine.