Naš čitatelj R.L. podnio je odštetni zahtjev jednom našem osiguratelju (sasvim je slučajno, iako nije nebitno, da je taj osiguratelj u vlasništvu jednog inozemnog osiguratelja).
Nakon tri mjeseca čekanja (radi se o zahtjevu za isplatu štete na motornom vozilu koju je, prema mišljenju R.L.-a, skrivio vozač Z.K. osiguran od AO kod tog osiguratelja), dobio je pismo od osiguratelja u kojemu ga kratko izvješćuje: „Poštovani, razmotrili smo vaš odštetni zahtjev iz prometne nezgode koju ste dana 10.12.2009. g. imali s našim osiguranikom Z.K.-om i utvrdili da je vaš zahtjev neosnovan. S osobitim poštovanjem…“.
Očito je, dakle, da je osiguratelj prekršio odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koja se odnosi na rok u kojemu osiguratelj mora riješiti odštetni zahtjev. Međutim, on je prekršio i drugu odredbu toga Zakona navedenu u čl. 12. st. 1.
Naime, u toj odredbi jasno piše da je osiguratelj u propisanom roku (ovdje 14 dana od dana podnošenja zahtjeva) dužan oštećenome - ako su odgovornost za naknadu štete ili njena visina sporni – dostaviti "utemeljeni odgovor".
Zakon, nažalost, ne precizira što misli pod pojmom "utemeljeni odgovor", ali minimum onoga što bi taj standard trebao značiti je obveza osiguratelja da oštećenome obrazloži zašto smatra njegov zahtjev neutemeljenim odnosno neopravdanim. Drugim riječima, odbijenica odštetnog zahtjeva mora biti obrazložena, a to uključuje i obvezu da se obrazloži temeljem kojih dokaza je utvrđeno da je odštetni zahtjev neutemeljen.
Poznato je da smo gore navedenu odredbu u Zakon unijeli suglasno EU direktivama (IV i V direktiva o obveznom osiguranju od motornih vozila) i da ni EU direktive nisu detaljnije definirale sadržaj pojma "utemeljeni odgovor". No, bez obzira na to, danas se u EU očekuje od osiguratelja da, kad odbijaju odštetni zahtjev, jasno izraze svoje, na pravu utemeljeno, stajalište. To pak znači da su u obrazloženju dužni navesti i citirati pravne propise kojima pravdaju svoje stajalište.
U konkretnom primjeru odbijenice koju je osiguratelj poslao našem čitatelju, riječi "zahtjev neosnovan" morale su biti povezane s odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama (jer se prema njegovim pravilima utvrđuje tko je odgovoran u konkretnom slučaju za nastanak prometne nezgode) i Zakona o obveznim odnosima, koji regulira pravo i načela naknade štete. Ovakvo paušalno stajalište zauzeto u odbijenici ne omogućuje oštećenome ocijeniti argumente koje osiguratelj ima za svoju odluku. Uostalom, već i pravila Kodeksa ponašanja osiguratelja sadrže identičnu normu kao i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Na kraju, činjenica da odbijenica nema uputu o pravnom lijeku, također pokazuje stupanj (ne)korektnosti toga osiguratelja.