Poznato je da je jedan od instrumenata osiguranja kredita koji traže banke kod stambenih kredita polica osiguranja zgrade ili stana koji su povod uzimanju i davanju kredita. Uobičajena praksa - kako nam piše T.J.- novčarskih organizacija jeste da traže da im kreditni dužnik kao osiguranje kredita preda i policu osiguranja kojom se osigurava zgrada ili stan, koji se namjeravaju graditi kreditom (vinkulacija police). Pri tome banke određuju koji rizici moraju biti osigurani policom osiguranja. Među njima se najčešći tzv.
požarni rizici (požar, oluja, ali i potres i sl.). Polica mora biti u dokumentaciji u trenutku odobravanja kredita. Stoga osiguranici odnosno kreditoprimci moraju osigurati objekt koji namjeravaju izgraditi uz pomoć kredita. Pri tome kao početak osiguranja u polici se navodi dan kad kreditoprimac zatraži osiguranje, kako bi polica koju prilažu kreditoru bila valjana u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Međutim,
događa se redovno da kreditoprimatelj u trenutku u kojemu polica osiguranja počinje vrijediti još nema zgrade ili stana koji se kreditira, i da će ta zgrada ili stan „nicati“ (postupno) tijekom korištenja kredita. T.J. navodi vlastiti primjer iz kojeg je vidljivo da mu je odobren kredit, uvjetovan donošenjem police osiguranja, koju je sklopio na pet godina,a da je kuću počeo graditi tek pet mjeseci nakon odobrenja kredita i sklopljenog ugovora o osiguranju. Naravno, ugovaratelj osiguranja plaća premiju za razdoblje navedeno u polici osiguranja kao vrijeme valjanosti – trajanja ugovora o osiguranju, iako
rizik (požar, potres i sl.) još ne postoji, jer ne postoji ni predmet osiguranja, pa ne postoji ni obveza osiguratelja na bilo kakvo plaćanje. Dakle,
osiguranik plaća premiju za razdoblje kad nema predmeta osiguranja ni rizika. To bi pak značilo da manjkaju elementi bitni za valjanost svakog ugovor o osiguranju i da osiguranik plaća premiju, a da osiguratelj za to ne snosi nikakav rizik jer isti ne postoji, što su općenito elementi ništavosti ugovora o osiguranju. Rizik će se možda pojaviti kasnije i vrijeme pokrića rizika bit će kraće od ugovorenog vremena trajanja ugovora o osiguranju,
što znači da ugovaratelj osiguranja-kreditoprimatelj biva oštećen za iznos premije koji plaća za vrijeme u kojemu nema predmeta osiguranja i rizika. Razlika proizlazi i iz činjenice da su ugovor o kreditu i ugovor o osiguranju dva različita ugovora i svaki od njih je reguliran posebnim propisima i pravilima. Na tu činjenicu lijepo upozorava i nadzorno tijelo HANF-a u svojoj publikaciji Predstavke korisnika financijskih usluga – br. V/srpanj 2025. (dostupno
ovdje). Da bi ugovor o osiguranju bio valjan mora postojati kao bitan elemenat predmet osiguranja, a u navedenom primjeru našeg čitatelja u prvih pet mjeseci plaćanja premije ne postoji predmet osiguranja, a to predstavlja štetu za osiguranika koji plaća – za ništa! Ovaj problem mogao bi se riješiti na način da se početak trajanja ugovora o osiguranju odredi s danom početka gradnje kuće ili stana i da se vrijeme valjanosti ugovora o osiguranju veže uz taj datum i da se računa od tog datuma ili da se materijalni početak valjanosti ugovora o osiguranju (početak postojanja obveze osiguratelja na nošenje rizika i pružanje osigurateljne zaštite) veže uz dan kad je počela gradnja. Naravno, ovakvo rješenje uključuje obvezu ugovaratelja osiguranja da o tim datumima izvijesti kreditora. Na taj način bi se izbjegao mrtvi hod ugovora o osiguranju i nepotrebno plaćanje premije za razdoblje kad nema predmeta osiguranja, a to znači ni rizika koji se osigurava u vezi s predmetom osiguranja.