Osiguranje života, u današnjem smislu, razvilo se prilično kasno, daleko iza pomorskoga i osiguranja imovine od požara. Iako je bilo i prije sporadičnih ugovora o osiguranju života (prvi poznati ugovor o osiguranju života zaključio je William Gibons 18.lipnja 1536. g. u Engleskoj, na godinu dana i osiguranu svotu od 400 funti ).
Prave početke osiguranja života bilježimo u 18. stoljeću. Prethodilo mu je još jedno kvaziosiguranje: tontine. Sustav je izmislio Lorenzo Tontini (1630 – 1695.), Talijan, koji je živio u Francuskoj i koji je kardinalu Mazarenu 1652. g. predložio sustav oživljavanja francuskih financija, a koji je obuhvaćao stvaranje udruga s rokom trajanja od 10, 15 ili 20 godina, u kojima svaki član uplaćuje određenu svotu novca iz koje se formira kapital, koji se na točno određeni dan raspoređuje na preživjele članove udruge u obliku rente ili glavnice. Ako nitko od članova udruge ne doživi određeni datum, ta sredstva pripadaju državi. Na uložena sredstva računale su se i kamate (Terbille, o.c., str. 1807.).
U sustavu tontina miješani su elementi prevencije i nečega što bi se moglo nazvati lutrijom, jer je sreća jednoga člana ovisila o smrti drugih (De Gregorio, Alfredo – Fanelli Giuseppe, Diritto delle assicurazioni, Giuffre, Milano, 1987., str. 6.). Sustav je, za udruge za slučaj doživljenja, 1689. odobrio Luj XIV. S pravom se ističe (Šulejić, Pravo osiguranja, Dosije, Beograd , 2005., str. 32.) kako tontienski sustav rente nije bio pravo osiguranje života, već se radilo o članskoj igri na sreću. Ipak, taj sustav u Francuskoj postoji i danas (Prva direktiva EZ za osiguranje života: koja medju poslove osiguranja života svrstava poslove “ tontinierskih udruga koje znače osnutak društva koje ujedinjuje članstvo u cilju zajedničke kapitalizacije njihovih udjela i diobe tako dobivene imovine, ili, izmedju preživjelih, ili, izmedju korisnika u slučaju smrt.”).kao poseban oblik društva za uzajamno osiguranje, koje već u nazivu mora nositi oznaku kako se radi o društvu u obliku tontine (V. Landel, James – Charre Serveau, Martine, Lexique juridique et pratique des termes d' assurance, 2. izd. L' Argus, Paris, 1997., str. 318.)., dok je u Italiji, u okviru sustava privatnih osiguranja, zabranjen 1959. g (De Gregorio – Fanelli, o.c., str. 6.). Tontine su ušle i u Direktivu o osiguranju života br. 2002/83/EC (čl.1.,st.2, t. a.) gdje se smatraju ugovorom o oročenom ulogu na štednju, a članovi udruge se udružuju i poslije isteka ugovorenoga dijele sredstva, koja su prikupili – uvećana za kamate, a umanjena za troškove – između preživjelih članova i nasljednika umrlih članova ( Jankovec, Ivica, Direktiva Europske Unije o osiguranju života, zbornik Pravo osiguranja u tranziciji, Palić, 2003., str. 232.)-
Kasno razvijanje životnoga osiguranja općenito u Europi, a posebno u Francuskoj, pripisuje se religioznoj blokadi (koja je trajala gotovo jedno stoljeće) jer se smatralo nemoralnim špekulirati s ljudskim životom (Couilbault-Eliashberg-Latrasse, o.c., str. 16.) Odnos prema osiguranju života u Francuskoj vidimo iz slijedećih riječi Portalisa: “ Poznato nam je da postoje države, na pr. Engleska, gdje se ideje o svetosti morala tako zamračene i zagušene ružnim vidom trgovine, da tamo dopuštaju osiguranje života. Ali u Francuskoj su takvi ugovori uvijek bili zabranjeni. Dokaz imamo u Ordonance de la marine, 1681. ,koja samo ponavlja prethodne zabrane. Čovjek nema cijene, njegov život ne može biti predmet trgovanja, njegova smrt ne može biti predmet trgovačke špekulacije. Takvi sporazumi o životu ili smrti čovjeka su gnusni, a mogu biti i opasni. Gramzivost koja špekulira s trajanjem čovjekova života često je bliska zločinu, koji život može skratiti.“/ Jean, Bigot, Droit des assurances, Pariz, 2002., str. 6. cit. prema Pavić, Drago, Razvoj osiguranja u svijetu – osiguranje života, Osiguranje, Croatia osiguranje, Zagreb, br. 12/1/2008,str. 73.). Tek je 1787. g. društvu La Compagnie Royale bilo dopušteno svoju djelatnost proširiti i na osiguranje života. Zanimljivo je kako ni francuski Code Civile iz 1804. uopće ne spominje ugovor o osiguranju života.
Procvat osiguranja života omogućila je primjena matematičke metode proračuna. Prvi koji su primijenili točnu matematičku metodu proračuna bili su nizozemski matematičari Jan De Witt (1625 – 1704) i Johannes Hudde (1654 – 1705). Korak naprijed učinjen je pronalaskom zakona velikih brojeva, za što je zaslužan švicarski matematičar Jakob Bernoulli (1654 – 1705) i njegov brat Johan (1667 – 1748) te kasniji učenjaci kao što su Simon de Laplace ( 1749 – 1827), Carl Friedrich Gauss (1777 – 1855) i dr. Prve tablice smrtnosti sastavila je engleska Royal Society 1693. (Caspar Naumann i Edmund Halley), a prvo društvo za osiguranje života osnovano je 1699. pod nazivom Society for the Assurance of Widows and Orphans. Društvo je od svih osiguranika naplaćivalo istu premiju. No prvo društvo koje je uspješno poslovalo u osiguranju života bilo je osnovano 1762. g. u Engleskoj pod nazivom Equitable Society for the Assurance of Life and Surviorship, čija je premija ovisila o starosti osiguranika, a koristilo se upravo breslavskim tablicama smrtnosti. Engleska 1774. g. donosi Life Assurance Act, koji je dugo na snazi (Pavić, Razvoj osiguranja u svijetu …,o.c., str. 72.).
Na temelju tih dostignuća osnivana su prva moderna osiguravajuća društva, koja se profesionalno bave osiguranjem života. Jedno od prvih bilo je osnovano u Philadelphiji, SAD, 1759. g., pod nazivom The Corporation for Relief of Poor and Distressed Presbyterian Ministers and Poor and Distressed Widows and Children of Presbyterian Ministers, a osnovala ga je Prezbiterijanska crkva ( ACLI, Life Insurers Fact Book 2000., Washington DC, 2001., str. 10.) Zanimljivo je kako je prvo opće osiguravajuće društvo, koje je dobilo odobrenje za prodaju i polica životnoga osiguranja, bilo The Insurance Company of North America, 1794. g. Zbog činjenice kako je u pet godina prodalo samo šest polica, u 1804. prestaje se baviti osiguranjem života. U Njemačkoj je prvo osiguravajuće društvo za osiguranje života osnovano 1827. g. (Terbille, o.c., str. 1807.).
Osiguranje od posljedica nesretnoga slučaja (nezgode), iako prakticirano uz životno osiguranje već u 18. st. i ranije, u modernoj – institucionalnoj formi javlja se iza životnoga osiguranja, dakle, u 19. st. U Njemačkoj, najprije kao osiguranje od nezgode za vrijeme putovanja željeznicom, zatim kao osiguranje radnika od nezgode na industrijskim radilištima i to za slučaj profesionalne nesposobnosti. Oboje pak u formi obveznih osiguranja sa svrhom zaštite poduzetnika željezničkoga i industrijskoga pogona od odgovornosti za štetu (Terbille, o.c., str. 1734.).
Osiguranje od odgovornosti javlja se prilično kasno, u 19. stoljeću Iako je bilo pokušaja osiguranja od odgovornosti kao dopunskog rizika uz rizik požara (osiguranje odgovornosti za kupca stana prema vlasniku stana i prema susjedima uvela je još 1786.g. francuska Compagnie royale d' assurance ) već u prvoj polovici 18. st., (Sokal, Vojislav, Osiguranje od odgovornosti, zbornik : « 30 godina osiguranja imovine i lica u SFRJ«, Beograd, 1976., str. 79 i dalje.) kao jedna od podskupina imovinskih osiguranja. Razlog tako kasnoj pojavi leži u činjenici kako je obveza naknade štete bila povezana s krivnjom štetnika i shvaćana kao sankcija za građanski delikt. Smatralo se nemoralnim osigurati takvu odgovornost, jer to dovodi do neodgovornosti. Sudovi su takvo osiguranje zabranjivali smatrajući kako su ugovori o osiguranju od odgovornosti ništetni, jer „umanjuju osjećaj odgovornosti koji svaki sudionik nekoga odnosa mora imati (Di Veroli, Angel, La responsabilita civile e il sistema No fault, u Responsabilita civile e previdenza, Giuffre ed. Milano, br. 3776, str.450.). Osiguranje od odgovornosti stvara vrlo opasnu neodgovornost, smatrao je i Ripert (Ripert, Georg, La regle morale dans les obligations civiles, Paris,1949., str 217.). Ipak, i u Francuskoj se osiguranje od odgovornosti polako prihvaća kao neophodan način prebacivanja rizika na osiguratelja, a poticaj tomu dala je i sudska praksa: 1845. pariški sud se izjasnio u korist dopuštenosti ugovaranja osiguranja od odgovornosti (Ivanjko, Zavarovanje odgovornosti organizacij ..., ,str.27.), čemu su pozitivno pridonijela i nova pravila o odgovornosti koja je prihvatio Napoleonov Građanski zakonik iz 1803. Na početku se osiguranje od odgovornosti uklapa u paket s nekim drugim osiguranjima, primjerice, s osiguranjem od požara: osiguranje vlasnika, zakupca, susjeda od odgovornosti za štete od požara (Sokal, Vojislav, Osiguranje od odgovornosti u svetu i kod nas i naši aktuelni zadaci, „Dunav“, Beograd, 1981., str. 36., v. Ivanjko, Zavarovanje odgovornosti organizacij…,o.c., str. 3.).
Pojavom opasnih djelatnosti i opasnih stvari, odgovornost za štetu javlja se odvojeno od krivnje (objektivna odgovornost). To potiče snažno širenje osiguranja od odgovornosti, pa se može reći kako su 19. i, posebno, prva polovica 20. stoljeća, u osigurateljnom smislu, stoljeća koja snažno obilježava osiguranje od odgovornosti za štetu ( V. Besson, Andre, Osiguranje i gradjanska odgovornost, Pravni život, II svezak , br. 11/12 , 1992., Udruženje pravnika Srbije, str.,268.).
Upravo je sve i počelo osiguranjem od odgovornosti industrijalaca – poslodavaca, odnosno poduzetnika opasnih pogona prema vlastitim radnicima, početkom 19. stoljeća (Swiss Re, Sigma, 5/2009,str.5.) a nastavilo se osiguranjem od odgovornosti željeznice za štetu uzrokovanu trećim osobama. Ustvari, radilo se o osiguranju od nezgode, ugovorenom kao osiguranje od odgovornosti (1837. u Njemačkoj, u Hamburgu, obvezno osiguranje iseljenika. Poznata je izjava Carla Gottlopa o tome da je radnicima u proizvodnom procesu potrebno osiguranje od nezgode, a poslodavcima osiguranje od odgovornosti ( Ivanjko, Značaj I uloga osiguranja od odgovornosti u društveno-ekonomskim odnosima, zbornik Savjetovanje osiguranje od pdgovornosti pravnih subjekata, Savez udruženja za pravo osiguranja Jugoslavije, Beograd, 1989.…, o.c., str. 3..). Takva povezanost osiguranja od nezgode i osiguranja od odgovornosti u tragovima se zadržala i danas: u čl. 948., st. 3. HRVATSKOG Zakona o obveznim odnosima (ZOO), koji regulira pravo osiguranika na naknadu štete od odgovorne osobe i pravo na isplatu osigurnine (pravo kumulacije), u st. 3. kaže se kako osiguranik nema pravo na kumulaciju zahtjeva „kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti“. U svijesti zakonodavca ponekad se ta dva pojma, osiguranje od nezgode i osiguranje od odgovornosti, miješaju. Tako je hrvatski Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti ( Narodne novine br. 138/06 ) u čl. 9.st.1.,t.11. propisao obvezu ugostitelja da osiguraju goste od posljedica nesretnog slučaja, iako je očito imao u vidu obvezu osiguranja od odgovornosti prema gostu.
Već 1868. g. u Francuskoj se osniva osiguravajuće društvo za osiguranje od odgovornosti u industriji (La Sauvergarde des travailleurs), koje ga provodi kao samostalnu vrstu osiguranja. Slično se događa i u Njemačkoj – 1874. osniva se njemačko osiguravajuće društvo Allgemeine Deutsche Versicherungsverein u Stutgartu, koje je imalo lidersku ulogu u osiguranju od odgovornosti. Tek je uvođenje (obveznog) socijalnoga osiguranja radnika omogućilo potpuno odvajanja osiguranja odgovornosti od osiguranja od nezgode. Kraj 19. stoljeća donosi nova osiguranja od odgovornosti liječnika, farmaceuta, ljekarnika, gostioničara i sl., čemu je znatno pridonio njemački zakon o odgovornosti za štete uzrokovane opasnom djelatnošću iz 1871.g.
Slično je bilo i u Austriji. Opet je uvođenju osiguranja od odgovornosti pridonio Zakon o odgovornosti željeznice (Eisenbahnhapflichtgesetz) iz 1869. godine.
Kraj 19. i početak 20. stoljeća obilježava razvoj odgovornosti za štetu u prometu, koju često obilježava zakonsko uređenje prava i položaja trećih osoba. Vrhunac toga razvoja dosegnulo je osiguranje donošenjem tzv. Europske ili Strasburške konvencije o obveznom osiguranju od odgovornosti vlasnika motornih vozila, koja je, pored uvođenja temeljnih instituta obveznoga osiguranja od automobilske odgovornosti, uvela i pravo oštećenoga na actio directa prema osiguratelju.
Danas je nezamisliv svakodnevni život bez osiguranja od odgovornosti. Netko tko započinje nekakav gospodarski poduhvat ili slobodnu profesiju, a bez sklopljenog ugovora o osiguranju od odgovornosti, smatra se, već je započeo loš posao (RC Profession liberales. La plus captivante de toutes les branches d´assuranse, Le Monde de l´assurance, br. od 1. do 15. lipnja 2005., str. 16.)
Društvo je postalo claims society, a to povećava frekvenciju šteta. U razvijenim zemljama više se ne pita treba li osiguranje od odgovornosti, već kolika je korist od pojedinih vrsta osiguranja od odgovornosti i pruža li neka od tih vrsta adekvatno pokriće odgovornosti za štete iz svakodnevnoga života običnoga građanina, trgovačkoga društva ili pak profesionalnoga života poduzetnika.
Ono što je još nedavno, pred četrdesetak godina, bilo neosigurljivo, odnosno isključeno iz osiguranja (primjerice, odgovornost za štete u gradnji) danas je osigurljivo i uključeno, makar kao dopunski rizik uz dodatnu premiju. Ili, kako se slikovito izrazio jedan praktičar, pred trideset godina metar odgovornosti bio je osigurljiv pedeset centimetara, a danas – 90 centimetara (Lauer, Franz., Grenzen der Versicherbarkeit in der Hapflichtversicherung, Versischerungsrundschau, VVÖ, Beč, br. 1-2/2004., str. 31.). Nema dvojbe kako se situacija glede proširenja osiguranja od odgovornosti poboljšala i radi konkurencije. Prihvatljivost i popularnost osiguranja odgovornosti nije u Europi više (diskutabilna) tema. Sada su granice osiguranja od odgovornosti drukčije – vanjske (propisi o odgovornosti za štetu, uvjeti osiguranja) i unutarnje (mogućnost reosiguranja).