Potraživanje odvjetnika, za obavljenu radnju na temelju punomoći zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a zastara počinje teći idućeg dana od dana kada je radnja učinjena, osim ako je sporazumom između odvjetnika i stranke ugovoreno drugačije.
U postupku je utvrđeno da su tužitelji kao odvjetnici zastupali tuženika u parničnom predmetu kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2193/92 u sporu s T. d.o.o. Z.. Nadalje je utvrđeno da su tužitelji otkazali daljnje zastupanje tuženiku i zahtijevali plaćanje utuženog iznosa za zastupanje podneskom od 20. srpnja 2004. Nagrada za zastupanje u navedenom predmetu s PDV-om da bi iznosila 1.707.060,60 kn. Stranke da nisu posebno ugovorile način plaćanja usluga zastupanja. Tužitelji da su ustali tužbom, odnosno podnijeli ovršni prijedlog radi naplate svoje tražbine 2. kolovoza 2004. Tužitelji da su zastupali tuženika temeljem punomoći izdane od 18. rujna 1992. Prva radnja koju su tužitelji izvršili u zastupanju tuženika u navedenom predmetu da je predstavljala odgovor na tužbu i protutužbu u 1992., a posljednja podnošenjem revizije 18. prosinca 1998., a sve ostale radnje da su izvršene u periodu između prve naprijed navedene radnje i posljednje radnje.
S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno tužbeni zahtjev tužitelja odbili prihvativši osnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku.
U konkretnom slučaju se radi o potraživanju naknade za obavljene usluge zastupanja tuženika od strane tužitelja, što znači da se radi o potraživanju koje tužitelji temelje na odredbi čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj: 9/94 – dalje: ZO), a prema kojoj odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Radi se dakle o potraživanjima koja tužitelji potražuju temeljem obavljenih radnji po punomoći o zastupanju izdate im od tuženika. Takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, sve u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pri čemu zastarni rok za potraživanje nagrade za svaku obavljenu radnju teče idućeg dana od dana kada je takva radnja i učinjena kako je to i propisano odredbom čl. 361. ZOO-a. Kako je prvo potraživanje nastalo 1992. a posljednje 1998. a ovršni prijedlog radi naplate svih tih tražbina podnijet 2. kolovoza 2004., očito je da je protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO-a, kako u odnosu na posljednju radnju – reviziju podnijetu 1998. tako i u odnosu na sve prethodno poduzete radnje, a što znači da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo.
U konkretnom slučaju nema posebnog sporazuma između tužitelja kao odvjetnika i tuženika kao klijenta o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, to znači da su tužitelji imali pravo zahtijevati od tuženika nagradu za svaku obavljenu radnju idućeg dana od dana kada su tu radnju obavili, jer to proizlazi iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze kako je to i propisano odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a. S iznijetog i zastarijevanje zahtjeva odvjetnika za obavljene radnje zastupanja počinje teći od prvog idućeg dana od dana kada su te radnje obavljene, odnosno od kada je odvjetnik imao pravo zahtijevati plaćanje naknade.
Kako za potraživanja odvjetnika za obavljene odvjetničke usluge ni nekim drugim zakonom nije nešto posebno-drugo propisano, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi tužbeni zahtjev tužitelja odbili.
VSRH, Rev-152/2009-2 od 28. travnja 2009. godine.