Trenutak kada počinje teći trogodišnji zastarni rok kod potraživanja koja proizlaze iz ugovora o „neživotnom“ osiguranju, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, je vrijeme saznanja za štetu i opseg štete, a to je onda kada je liječenje završeno i kad je došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja oštećenika.
Revizija je osnovana.
Revident je udovoljio pretpostavkama za dopustivost izvanredne revizije iz članka 382. stavak 2. i 3. ZPP-a jer je postavio određeno materijalnopravno pitanje, a izložio je i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s tim da odluka o sporu ovisi o rješenju tog materijalnopravnog pitanja.
Materijalnopravno pitanje koje je u ovoj reviziji postavljeno odnosi se na pitanje – kada je nastala oštećenikova tražbina iz osnove trajnog invaliditeta koja proizlazi iz ugovora o „neživotnom osiguranju“?
Navedeno pitanje zapravo se tiče trenutka od kada počinje teći zastara iz članka 380. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO).
U odnosu na postavljeno pitanje revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje izraženo u odlukama Rev 1/2008, Rev 623/2003, Rev 2614/2000 i Rev 296/1996, a jednako takvo shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u Vukovaru u odluci Gž-437/2003, s tim da je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
Prema članku 380. stavak 1. ZOO-a, potraživanje ugovorenog osiguranja iz ugovora o osiguranju života zastarijeva za pet godina, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.
Ugovor o osiguranju na temelju kojeg tužitelj potražuje od tuženika isplatu ugovorene svote zbog invalidnosti nesporno je ugovor od posljedica nesretnog slučaja, koji u smislu odredbe članka 5. tada važećeg Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj 9/94, 20/97, 46/97 – pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02) spada u tzv. „neživotna osiguranja“.
Prema odredbi članka 380. stavak 1. ZOO-a samo potraživanje iz ugovora o osiguranju života zastarijeva za pet godina, dok iz svih ostalih ugovora o osiguranju, dakle, onih „neživotnih osiguranja“ zastarijevaju za tri godine. U skladu s tim potraživanje tužitelja, koje proizlazi iz ugovora o „neživotnom osiguranju“, zastarijeva u roku od tri godine računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.
Zauzeto pravno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev 1/2008, koje se odnosi na mjerodavno vrijeme od kada počinje teći zastara glasi:
„Kako je tužitelj vezano za posljedice zadobivenih povreda 10. siječnja 1996. definitivno saznao 25. rujna 1996. kada je liječenje završeno, to zastarni rok od tri godine iz čl. 380. st. 1. ZOO-a u konkretnom slučaju počinje teći od 1. siječnja 1997., a kako je tužitelj tužbu podnio 25. siječnja 2000., dakle izvan zastarnog roka, nužno je zaključiti da je potraživanje tužitelja zastarjelo.“
Pravno shvaćanje iz odluke Rev 623/2003 glasi:
„Objektivni rok zastare ne počinje teći od dana štetnog događaja, već od dana kad su nastale štetne posljedice, a u konkretnom slučaju to je od dana završetka liječenja i stabilizacije tužiteljičinog zdravstvenog stanja u studenom 1994. godine.“
Prema tome, trenutak od kada počinje teći trogodišnji zastarni rok iz članka 380. stavak 1. ZOO-a, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, je vrijeme saznanja za štetu i opseg štete, a to je onda kada je liječenje završeno i kad je došlo do stabilizacije oštećenikovog zdravstvenog stanja.
Dakle, tužiteljeva tražbina iz ugovora o osiguranju nije nastala već u trenutku štetnog događaja nego onog dana kada je kod tužitelja nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta.
VSRH, Rev-2309/2010-2 od 27. ožujka 2012. godine.