Kad vlasnik opasnog psa nije poduzeo dužne radnje nadzora nad psom, iako je mogao očekivati da će zbog takvog propusta doći do štetnih posljedica ugrizom psa, osiguratelj ne odgovara za nastalu štetu, jer je nastupilo ugovorno isključenje odgovornosti osiguratelja.
Predmet spora u revizijskoj dijelu postupka je pitanje da li ugovoreno osiguranje pok. izvanbračnog supruga tužiteljice obuhvaća i štetu nastalu iz štetnog događaja do kojeg je došlo napadom tužiteljičina psa na B. M., odnosno da li je u konkretnom slučaju obveza osiguratelja isključena ugovorom o osiguranju.
U postupku koji je prethodio reviziji, uz ostalo, utvrđeno je:
- da je tužiteljica kao vlasnik opasnog psa, na temelju pravomoćnih presuda iz parnice P-932/97 (P-1791/00), u kojima je utvrđena njezina objektivna odgovornost, dužna isplatiti B. M. ukupno 123.869,54 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da ovu obvezu još uvijek nije ispunila;
- da su navedene presude zasnovane na utvrđenju iz kojeg proizlazi da je tužiteljičin pas (velik i opasan), dana 27. listopada 1996., bio ostavljen na zajedničkoj terasi zgrade (na koju su imali pristup svi stanari zgrade) i to tako da je bio nevezan, bez nadzora i brnjice iako je tužiteljici bilo poznato da je taj pas već ranije ugrizao za ruku I. V.;
- da je tužiteljičin pas navedenog dana ugrizao stanarku te zgrade B. M. nanijevši joj niz teških tjelesnih ozljeda zbog čega je tužiteljica pravomoćno osuđena kaznenom presudom broj K-20/98;
Neosnovane su tvrdnje revidentice o postojanju ugovorne odgovornosti tuženika jer, iako se u konkretnom događaju, s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi iz ugovora o osiguranju privatnika (članak 20. Općih uvjeta), ostvario osigurani slučaj po osnovi opasnosti iz svakidašnjeg života, u ovom je predmetu tuženik osnovano otklonio svoju odgovornost za isplatu ugovorene svote.
To je zato jer je u članku 3. stavak 1. Općih uvjeta (koji nosi naslov: „Isključivanja“) ugovorena mogućnost isključenja osigurateljevog jamstva kada osiguratelj, iako se osigurani rizik ostvario, nije dužan naknaditi štetu ako je osiguranik nesretni slučaj prouzročio s predumišljajem, s tim da izraz „predumišljaj“ prema točki 1., uz ostalo, ima i značenje ne izvršavanja radnje iako se očekuje da će zbog toga doći do štetnih posljedica takvog postupanja.
Navedena ugovorna odredba nije protivna članku 929. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), jer je prema toj pravnoj normi ugovorom o osiguranju moguće isključiti osiguravateljevu obvezu isplate naknade štete nastale slučajem ili krivnjom ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja.
Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužiteljica, kao vlasnica opasnog psa, propustila izvršiti radnje sukladne članku 3. stavak 3. Odluke o držanju pasa, dakle, nije poduzela dužne radnje nadzora nad psom iako je, s obzirom na sve okolnosti slučaja, mogla očekivati da će zbog takvog propusta doći do štetnih posljedica ugrizom psa, do čega je i došlo kad je njezin pas, koji se bez bilo kakvog nadzora nalazio na zajedničkoj terasi stambene zgrade, napao B. M..
Prema tome, tužiteljica je sa svojim (opasnim) psom postupala krajnje nerazumno, odnosno protivno postojećoj Odluci o držanju pasa, slijedom čega je u konkretnom slučaju neupitno nastupilo ugovorno isključenje osigurateljskog pokrića iz članka 3. stavak 1. točka 1. Općih uvjeta, stoga tuženik nije dužan nadoknaditi nastalu štetu.
VSRH, Rev x 989/2011-2 od 17. siječnja 2012. godine.